Možda ovu barabu sa fotografije i prepoznate, tu u crvenim cicibankama i kašikom eurokrema u ustima. To sam ja. Ja u krilu jednog od mojih desetorice braće. Ovo je moj Vito. I ni najmanje se ne razlikuje od mene zar ne?
Vito i njih još devet su te '79. bili štićenici doma za djecu sa posebnim potrebama. Dom se nalazio, nalazi se i danas u ulici u kojoj sam odrasla. Moja mama ih nije rodila, moja baka im je bila hranitelj i staratelj.
Oni su tada živjeli u raznim gradovima naše zemlje i nisu mogli svaki dan dolaziti u školu. Živjeli su kod nas i sa nama, meni uljepšali djetinjstvo.
Rasli smo zajedno kao u najšarenijoj igraonici. Baka je bila učiteljica u penziji i najveće dijete na dužnosti.
Ni jedan od tih svih naših dana, godinama nije bio isti. Ja sam bila najmlađa kao igračka, oni meni kao Luna Park svaki dan. Ne jedan, ne dva brata, već deset!
Sve smo radili zajedno, gurali se oko velikog stola u kuhinji, baka bi kuhala ručak mi bi pravili kiflice. Svi. Poredali bi se jedno do drugog oko stola na kome je bila bijela mušema sa crvenim tufnicama. Imali smo tri dječija kuharska kompletića, tri oklagije, a nas jedanaest!
Smišljeno nas je učila strpljenju, dijeljenju i zajedništvu. Mi smo meljali i peljali, ja sam klečala na drvenoj crvenoj stolici i pravila se važna da sam i ja velika. A taj naš veliki kuhinjski sto mi je bio do glave. Za čas bi pleh bio pun kiflica,bilo je dovoljno da napravimo samo po nekoliko komada svi. Ponosno smo ih redali i ponosili se kako su lijepe i uredne. Bilo nam je najvažnije da nas baka pohvali. Kuća je tih godina uvijek mirisala na nešto.
Zajedno bi virili kroz veliko staklo na rerni u čaroliju zvanu kvasac i toplota. Sretno bi puhali u vruće kiflice, baka nam je mutila Kraš Ekspres, a mi bi jedva čekali da vidimo dno te smeđe svima poznate kutije.
Ona je služila za izradu robota skulpture, za naše izložbe u velikom hodniku naše kuće.
Aluminijska folija je u to vrijeme bila skupa. Mi smo čuvali folije od čokolade, peglali ih trokutom i slagali u bakin veliki kuhar. Koji je služio kao ograda za veliku teglu u kojoj je bila potopljena smreka. Naš Žućo bi sjedio u prozoru i zabavljao se gladajući kako malene crne bobice smreke plešu po tegli u procesu vrenja. Nekad je zanesen znao šapom pokušati da ih peca kao ribice. Za to je služio kuhar, za zaštitu od Žuće i folije.
Mi bi brižljivo držali na oku naše blago i Žuću. Folijama smo motali ambalažu čarobnog praha, i tako stvarali neke robote. Skulpture za naše izložbe.
Kupila nam je malu školsku tablu i bezbroj šarenih kreda. Kada bi došlo vrijeme za zadaću ona bi svečano napisala na tabli da se igramo škole. Ja sam tada školu doživljavala kao nešto važno, a učiteljicu kao najvažnije biće na planeti. Kupila mi je početnicu, bojice, pernicu i tako sam ja sa svojom braćom krenula u školu.
Oni bi pisali svoje zadaće, svako svoju na našem kuhinjskom stolu, koji se svaki dan pretvarao po nekoliko puta u neku novu priču.
Škripale su gumice po sveskama, ispadale olovke, letilo je na sve strane od bojica, kistova, graje i ljubavi oko tog stola.
A onda je došao dan kada je moja baka kupila novi Obodin frižider. Kutija velika, kao iz snova.
Najveća radost. Napravili smo kućicu u našem dvorištu, sa prozorima i vratima. Ukrasili je, okačili malene zavjese, koje nam je specijalno sašila. Nagurali bi se u nju, uveli žuću sa ćasom i jeli užinu… do prvih kiša.
Spašavali smo tu našu kućicu raznim najlonima i željeli da u njoj i prezimimo. Ali nije nam uspijelo.
Privremeno smo je prebacili u hodnik, sve dok nekome nije palo na pamet da napravimo tobogan na stepeništu. Ako nije bilo snijega u dvorištu za našu radost, bio je tobogan u kući.
Zimi bi krali deke i pravili neke šatore i nastambe, trčali kroz kuću kao indijanci, ja bi vozala rolšule po našoj velikoj kuhinji u januaru.
Vito je uvijek nevoljko jeo makarone koje sam ja umakala u mileram.
– Majka ja neću ko ona da jedem ove balvane!
Tako je govorio, ona bi se smijala uvijek i govorila nježno:
– Ne moraš Vito jesti balvane ima majka nešto drugo…
Vito nije volio današnje penne.
Tako je to uvijek bilo, samo da nisu balvani za ručak, sve ostalo smo dijelili i voljeli se beskrajno svaki dan dok smo rasli. Ja sam bila presretna što ih sve imam.
Mene bi čuvala od januara do decembra, u zagrljaju moja braća. Sve do jednog marta, kada bake više nije bilo…
Svi smo se razišli, ali ostali u kontaktu svaki dan. Oni su i dalje išli u školu u našoj ulici, dolazili povremeno. Djeca iz našeg naselja su ih zvala domci. Nekad bi im ružno dobacivali, nekada trčali i vikali bježite idu domci. Djeca su okrutna…
A onda je počelo ludilo rata. U sali te škole, zidova obojenih zelenom masnom farbom koja mi se nikada nije sviđala, polupanih stakala nekada bi se skupljali misleći da smo tu zaštićeni. To je trajalo kratko, rat se odužio.
Jednog ljeta tih godina, vrućina je titrala iznad asfalta. Sjećam se jer sam taj dan nosila vodu. Bio je običan ratni dan. Dan koji je zauvijek obilježio Vito koji se od nikuda stvorio na našim vratima.
Lupao je kao da ga đavoli tjeraju. A u tom momentu bilo je mirno. Bez pucnjave.
Vito je živio sa svojom majkom u drugom gradu.
Pojavio se sa idejom i nekim komšijom u raspaloj Zastavi da nas spasi iz opkoljenog Sarajeva.
Nikada nam nije bilo jasno kako je uspio doći…
Mi smo ostali, Vito nas izljubio i otišao…
Prošle su godine, a onda je njegova mama jedan dan, isto tako običan mirnodopski dan pozvonila na naša vrata.
Radovali smo se svi, ona nama, mi njoj!
Uz svu radost i gužvu koja nastane u takvim trenucima saznali smo konačno kako je Vito, jedno „dijete sa posebnim potrebama“ uspio doći do Sarajeva, opkoljenog…
Cijelu zimu Vito je komšijama, znanim i neznanim utovarao i pomagao oko drva. Vito je rekao da će i za najmanje para pomoći. Skupljao je novac cijelu zimu. Toliko znamo…
A onda je od proljeća do ljeta tražio nekoga ko ima toliko ludosti i hrabrosti u srcu da mu pomogne da dođe do nas. Vito je našao. Vito je našao komšiju koji je u strahu za njega pristao na njegovu ideju, ubijeđen da od toga nema ništa krenuo u nevjerovatan pohod. Krenuo na Vitin put, sa raspalom Zastavom, malo siće, preko nekih punktova…
U Vitu su svi gledali kao u budalu. Luđaka kojeg ni ne vrijedi ubiti, na tom putu. Viti niko nije vjerovao. A moj Vito je došao! Niko nije znao šta to Vito smjera, šta mu je plan. Pametno je na njemu radio, ubijeđen da može jer hoće. Uspio!
Moj Veliki Brat Dječak Posebnog Srca!
Na današnji dan posvećeno svim posebnim dječacima i djevojčicama i mojoj baki…
Hvala vam za posebno djetinjstvo…miriše kao da se ludo zabavljate u nekoj nebeskoj kuhinji…