Ovih su dana u polovici Moje Zemlje protesti demobilisanih boraca. Kad je Moja Zemlja podijeljena u dva dijela, nastojala sam nekako ja ostati Cijela i stekla tako Nepodijeljeno Srce koje kuca na sva ona vrata iza kojih se, pokrivena paučinom ljudskog ćutanja, krije Istina.
Želim im da ostvare svoja prava, kad su već uspjeli da sačuvaju i ostvare pravo na život onda kada je to bila čista lutrija. Čast je za zemlju i život dati…ovisi o tome s’ koje strane gledaš…ali, ovo nije priča o njima. O Dječaku je…koji protest može uputiti samo Anđelima, mada sam sigurna da trenutno nema nekih zamjerki i da im na gitari svira ,,idemo tugo niz rijeku dole, dole sad rane manje bole, još mi je san bistar k‘o dan, još je pjesmom dozivam,,
…
,,Jesi li gladan,,
,,Mnogo,, reče jedva čujnim glasom.
,,Zašto si tako garav,, upita Nevidljivi
,,Krijem se u uglju,,
,,Od koga se kriješ,, opet snebivajući se pita Nevidljivi
,,Od drugova, tu iz susjedstva, ovih su se dana naoružali, ni sam ne znam zašto i na koga su ljuti, i oca su mi preksinoć odveli negdje, ništa ne znam za njega,,
,,Gdje ti je majka,,
,,Gore je, doći će kad padne mrak da je niko ne vidi i kad skupi dovoljno soli. Donijeće mi parče hljeba ako bude imala,,
Sažali se Nevidljivi i sam zbunjen onim što vidje na Zemlji. Bi mu žao Dječaka iz uglja čije su se oči iskrile u polutami poput akvamarina. Sjeti se kako je jednom davno bio mornar i kako je Zavolio Onu Sirenu koja mu je pokazala sef na dnu mora iz kojeg je izvadila iste takve da okonča morsku oluju. Tom plavom bojom ga je začarala i njemu još onda porastoše nevidljiva krila. Prenu se iz razmišljanja i reče:
,,Kad padne treća noć, budi spreman, doći ću po tebe. Mora se preći Velika Planina. Odvešću te što dalje od ovih drugova, straha i neistina. Al zapamti dobro, ni tamo neće bit tišina. Moraćeš i ti u rat. Povampirili se Japodi i Histri,,
To reče i iščeznu.
…
Kad je došla treća noć, odvede Dječaka koji u džepu ponese komadić uglja iz onog podruma da mu se nađe umjesto talismana. Umjesto gitare dadoše mu hladnu cijev automata i rekoše ,,dobro čuvaj ova vrata, zaboravi majku, oca i brata, Praocima iz davnina samo je važno da se sačuva Domovina,,
Kuća mu postade Velika Planina. Krevet…pod starim hrastom, meka mahovina. Vidje ga jednom Nevidljivi kako spava i kako se jutrom budi i gleda u krošnje s ona dva akvamarina. Prevrtao je komadić uglja prstima i mislio kako nevjera može biti Jedina. Al’ može, dragi Bože, ako te je već odabrala među svima.
,,Produži dalje Nevedljivi,, reče u sebi ,,Pusti ga da sanja…neka pričeka Velika Tišina,,
…
Iz bokala se prosipala ta jesen po zemlji i ljudima. Podanici kralja Argona izgubili su bili kompas, pa topove skrenuše na pogrešno mjesto. Po ulici, među lišćem, uplela se u sopstvene korake dva stopala mala, čekajući Dječaka. Bilo joj je nekako čudno zima, dok je među prstima držala presavijen list papira na kojem je pisalo samo ,,zabranili su mi da pričam, ali bar smijem napisati da te volim, i rekli su da se od sada zovem …,,
Odnekud se pojavi Nevidljivi i reče joj:
,,Dječak neće doći, moraš odavde odmah poći,,
,,Zapisano je u runama od davnina da strašnu vatru neće preživjeti i da će za njim žaliti Vlahinja ispod Ivanovih planina,,
,,Nemoj tugovati, sad je u carstvu boljem i plavljem,, stavi joj u ruku ugljani grumen i nestade.
…
Budim se iz sna…Malo sam spavala…
Cijelu noć sam premotavala snimak na 0.45
Zaustavljam opet…sa displeja me, poslije toliko godina
Opet gledaju Moje Divne Nasmijane Oči Od Akvamarina
Da misao ima glas rekla bi
Srećo Najprva Alhemija je živa, uspjela je da od Uglja napravi Safira
Za sve vas koji ste izgubili nekog dječaka a bio je neko ko se voli.
I za vas što ste ubili nekog dječaka…da vas ova priča zauvijek boli.
(Ugljena)