Kad je papcima dosadno, oni prodaju ciglu poštenim prolaznicima na ulicu. Papak, to nije prezime, mada može biti, to je društveno-karakterni status i osobina. Isto kao kad imaš ženski polni organ pa ga deminutivno oslovljavaš kad zoveš nekog, primjera radi , papka. A kad je grad pun papaka, tad nedostaje hadžija, što bi rekli u Sarajevu, ali isto tako izvodim zaključak „Neko mora biti hadžija, kad je papaka puna čaršija“.
Zašto sam ovako napravio poređenje sa sarajevštinom, i koji razlog je moj da pogledom sa Trebevića, pogledam ustvari na svoju čaršiju, grad propalih preduzeća i najviše ruševina od ljudi. Rekao sam sebi onomad, da neću da se zamlaćujem sa polusvijetom i mizerijama, već da ću isključivo napad vršiti na velike vođe i lokalne političare, ali moram ovaj put da se obrušim na opšte stanje koje podržava jadna i uboga svijetina, pa su mi oni ovaj put na tapetu. Onaj ko ne reaguje, na njega treba reagovati.
Možda reakcija u svijetu primata (majmuna, lemura i ljudi) ima nekog smisla, al ovdje odavno ne žive primati, ovdje žive glodari (miševi). Jedino zajedničko sa prošlom vrstom i ovom danas je što su svi sisari mammalia, a diskutablno je dal su ovi danas, koji obitavaju u staništu, kičmenjaci pošto se ne ponašaju kao da imaju kičmu. Konstantno puzanje pred alfa vladarima (čitaj mužjacima) dovodi do zaključka da kičma polako izumire.
Tragikomičnim zapletom današnjice uviđaju se potrebe da se sistematski automatizuje jedan pogon za proizvodnju ljudi. Takav pogon je već davno bio patentiran na jednom ostrvu na pučini Jadranskog Mora. Takav pogon koji je ljudima ugrađivao vrijednost i ukazivao na greške u softverima ljudskog mozga nije opstao zbog toga što se naglo počelo stagnirati u kičmenom stubu. Povijene glave i rušilački nastrojene težnje, izgubišmo ponos i kičma pade, glava se povi u podvižnički položaj, te lizanje dupeta jedino osta kao zalog za preživjeti. Taj pogon koji je proizvodio muškarce zvao se Goli a za žene je bio St Grgur. Danas ima toliko materijala za popravak da bi trebalo desetine ostrva, gotovo čitav arhipelag, da se smjeste pokvareni beskičmenjaci i njihovi alfa-mužjaci.
Toliko o čemeru. A sad opleti po lopovima. Kako se kalio čelik i na kojoj strani svijeta ima nešto novo te koliko je skakavaca potrebno da pojede, za koliko vremena, svaku godinu koja sledi, e pa sad je veliko matematičko pitanje. Jedno je sigurno, a to je da će sve biti pojedeno, ma koliko skakavaca bilo i vremena ostalo za to. Čelik znam kako se kali i kako se s njim barata. Čelik je materijal godina koje jedu zvijeri. Moj grad ima dosta čelika u jednoj raspaloj firmi. Taj čelik se jede svaki dan, alfa-mužjaci ćute, zato im stomaci rastu i mjenjaju brojeve košulja. Jednom velikom orangutanu je toliko narastao stomak da butiga u kojoj nabavlja košulje mu ne može više izaći u susret. Žao nam je, smanjite Gavrilović hrenovke il prosto progovorite na temu željezne mafije, da vas malo sikiracija steše. Inače zdravlje vam je ušlo u zonu crvenog svijetla.
Al što da mene sikira nešto što ne sikira jadne glodare koji vjeruju svom alfa-mužjaku. Veliki pacov ionako ima dosta posla ove godine socijalnog programa. Ovo je godina izbora, a valja ostati dobar sa najvećim orangutanom. On će nam obezbjediti nove nade. Ko da se zamlaćuje sa nekim propalim preduzećem. Nećemo samo u prošlost da gledamo, idemo hrabro u budućnost. Uostalom moj grad ima najprofitabilniju granu privrede i kad sve propadne. Mi proizvodimo finalni proizvod. Finalni proizvod su mašine. Naravno mašine iz drvne industrije. Ako kod nas to ne radi, zašto da uskratimo nekom drugom da ima te mašine. Usput zagarantovano zarađuje alfa-mužjak, jer su apetiti toliko veliki, da ne može plata iz socijalnog programa budžeta podmiriti njegove dnevne obroke. Treba uspostaviti dil, zaraditi dnevnicu koju. Miševi sa kojima se vlada ionako ćute, jer je potrebno puzati pred alfa-mužjakom, čekajući da ih stavi na listu za zaposlenje neke fantomske firme u nekoj budućoj fatamorgani od godine. 1678 kandidat na listi čekanja posla, hmmm…isplati se ćutati. A željezo iz drvne industrije je staro, a kome treba staro željezo osim fantoma željezne mafije. Izbori će nam doduše donjeti obećanja, čak će i kod crkve da govore napretku, a kandilo će sve da poškropi kao i prošlih godina. Treba živjeti u iluzijama i gaditi maštu, a ne raditi u preduzeću. Kome treba preduzeće kad orangutan dobro ispadne na bilbordu, zar nije cakani, pa još i naš, eh, od toga ćemo da živimo. Tako je divno i ponosno biti građanin ovog grada, pogotovo kad i orangutanu nad orangutanima, teče krv drvarska. Kakav podatak, da se naježiš. A onda pravo na fejs da se šminkamo i pućimo usne.
FEJSBUKOLOGIJA I BAL VAMPIRA
Zamišljam sliku rodnog sela, zamišljam panoramu grada, listam po fotosima i uživam gledajući boje iz fotoshopa. Na strnici fb zajednice mog grada pratim intelektualne komentare i bezbroj lajkova. Izdvajam najintelektualnije komentatore: – „Krasno, jao majko da vidiš ovo, Naš grad najjači, To Drvar samo naprijed, Jope ćemo zapjevati ođe, Pusica, Vide moje kuće, Predivno, Ovo je lijepo, LOL, Cmok, Divota, Ljepota, Rodni zavičaj, Što nisam sada tu“…
I ja bih volio da ste vi sada tu, a ja „daleko u pizdu materinu“ (Bora Čorba) od svega što čini ovaj predivni grad. Ja ustvari smetam, ometam, remetim idealni pogled na budućnost. Ja sam crna vrana koja gakće li ga gakće i tako se ne ide u Evropu. Mora se malo puzati, malo migoljiti, malo dupeta alfa-mužjacima lizati, jer nema leba od gaktanja. Zato mi je bolje da ćutim, kad ne znam normalno da pričam. Koji me đavo tjera da nagrđujem tako divne očeve i majke i to svog grada. Oni će svojoj djeci da naprave nešto, kuće po prestonicama, lokale po provincijama i slamaricu, a ja, šta ću ja svojim potomcima. Pa ja svoje neću ni imati. I zato mi je bolje da ližem dupe alfama, da ne budem bundžija, jer takve kao ja ne vole ostali miševi. Eh, ja sad hoću da se kao ispravim, odakle mi pravo na kičmu, ko me je ovlastio da uspravno hodam. Kakav drznik i lupež sam ja, na robiju me treba strpati. Ustvari otoci goli su za mene, za ovakve kao ja, koji subverzivno djeluju na omladinu kao prvo. A kao drugo, ja sam prvo običan nevjernik, antihrist. Da, ja ne vjerujem, to je tačno, nikad nisam ni vjerovao, ja sam samo znao da bog postoji (reče to jedan starac iz nekakvog manastira). Vjerovati i znati su dva različita pojma, prvi je slijep, a drugi daleko gleda. Istorija uči o viđenju stvari, pa tom logikom znam da je Bog i mene stvorio da kažem stvari iz svog ugla. Misao je prava, samo dok je slobodna.
Kad smo već kod vjernika i nevjernika, ovih dana se proslavljaju praznici bitni za Srbe, za nas velike nebeske ljude bez kičme (to su i Hrvati,da ne ispadnem da samo pletem po nama, a i tzv Bošnjaci). Svi smo mi obični analni otvori koji se s vremena na vrijeme kunu u nebesa. Pa tako se i u prebogatom Drvaru održavaju „Svetosavske Akademije“. Balovi, Akademije, Popovi, Vladike, Alfa-mužjaci, bogobojazni miševi i po koji špijun X. Ko sam ja da uopšte komentarišem tradiciju proslava koje su dubokosežne u ovom gradu. Pogotovo ako to rade isti oni koji su nosili štafetu mladosti i koji su se kleli u neki put i sad sasvim slučajno skrenuli s njega. Šta će nama firme kad imamo crkve. Štaće nama leba, kad bog hrani. Šta da se radi kad može opušteno ništa da se ne radi i da se metaniše. Djeci je bitno da znaju ko su, a to što su gladna, to će sve narod pozlatiti. Dok pjevaju gladna djeca, vladike se gozbe i treba da se gozbe, jer nam je bitnije da imamo vjeru, a leba će biti. Alfa-mužjaci moraju imati leba. Zašto, pa zato što su sposobni da ukradu. Ko je nama kriv što to ne znamo. Nije grijeh ukrasti, grijeh je huliti na lopove. Bacati se kamenjem,“ jer to zaboga nije hrišćanski“ reče veliki štrumf. Uz sve to jedna vječna umjetnica, baba i zaštitnik kulture uz svoje hiljadito opraštanje preuzima palicu koreografija autohtonih igara. Ona kao apsolut svega, čak i u disko se razumije. Njen projekat za „bošnjačke igre“, jer mora da se dupeta ližu federaciji, je čak 1 kucana stranica. Toliko o pismenim kulturnjacima, a znaju da traže 10 000 maraka, nečega, orasa koje nose u svojim džepovima. Lopov do lopova i nema dalje. Ona je tim „bogom“ dana da preti da će nas neposlušne i drske da nauči pameti, da nam zabrani korištenje doma kulture, jer smo mi jeres, a ona božji dar. Možda, al tamo gdje nema pameti, recimo u ludnici. (treba li smajlić) 🙂 Džaba baba, ja ću i dalje da govorim…
EPILOG.
Iz mase neko uzviknu „ Bal vampira!!!“ (prim – autor) Baba i žandar skočiše, saskoše mačem. Alfa-mužjak zadovoljno trlja stomak i smije se dok mu znoj curi niz čelo.
OPTUŽNICA, PRIZNANJE, KAZNA
Ja uboga jeres, priznajem da sam otpadnik, da sa mnom vladaju mračne sile koje bi da unište sve što je tekovina našeg naroda, naše vjere u život i opstanak. Priznajem da ne priznajem opstanak po svaku cijenu i da se grčevito borim protiv onih koji imaju svoj put,put profita i put duplih standarda. Priznajem da sam „obmanut“ jednom ideologijom u kojoj se bolje živjelo i koja je satanizovala vjeru u prazne fišeke. Priznajem da se borim protiv mediokriteta i lažnih proroka boljitka i lučonoša individualnosti. Ko sam ja da ispravljam ono što je najsvetije, i ono što imamo, jer niko nema što Srbin imade, Srbin ima ono što ukrade, ( spjev primjeniti na ostale narode). Priznajem da sam stihoklepac naopakih shvatanja i da još uz sve to nosim leđa uspravno. Priznajem da ne priznajem puzanje. Steljajte, jer nećete imati drugu priliku, druga prilika je moja, a onda neće biti milosti. Steljajte, jer ćete ispustiti šansu da privremeno ugušite pobunu robova. Streljajte, jer će vas robovi satjerati u ćošak. Priznajem da imam namjeru osloboditi robove da preuzmu vaš brod i da vas bace sa palube u more gdje ajkule vladaju. Priznajem da sam podstrekač da narod skine masku glodara sa svog lica i da se uspravi. Priznajem da vas ne priznajem za svoje i da ću se boriti u redovima kičmenjaka protiv svih gmazova ovog antisistema. I na kraju, ne priznajem i dalje vaše balove vampira, vaše ćutanje na propadanje mog grada, na vaše blaćenje i nipodaštavanje svakog pametnog čovjeka i ništa me ne može spriječiti u tome pa ni smrt. Sve priznajem, al sud vaš ne, jer nije konačan. Konačan je samo sud naroda, a onda…
Reference prošlosti: – „Ne priznajem buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji“ TITO Bombaški proces.
– „Pucaj kukavico, ubićeš samo čovjeka“ Che Guevara poslednje riječi na streljanju.
I onda ostaje samo da kažem da mi je žao što živim u gradu koji ne priznaje život kao borbu, već lažno svjedočenje pojedinaca, bogaćenje istih. Žao mi je što nema građana, već su seljačine i čobani sišli da bi vladali. A ćutanje o tome je normalno, jer u gradu danas žive oni koji trebaju da čuvaju ovce, a ne sjede u klupama organa Opštine. Zato ćutanje, za mene je najveća laž, veća i od najgnusnije laži, jer su najveće laži bile na cijeni samo zato što se ćutalo o njima i prećutkivala istina. Danas kada živimo u moru internetskih zavrzlama, pod opsadom mozgova sa blic informacijama, najgore je te stvari upotrebljavati krivo il u zabavu, dok postoji šansa da nešto promjenimo. Nadam se da ću dočekati promjenu i evoluciju. Nadam se da će kičma ponovo da se uspravi. Predugo tinja korda (fitilj). I još nešto, opraštam se od ove tematike, jer mi je muka od svih evet efendija (klimača glavom)
…u Drvaru januara 2014 !