Škola se zvala 9 Maj. Devetog maja osamdeset druge saznala sam da će biti Moja. Svakog devetog maja bile su svečanosti.
U te bijele mašne i košulje stalo je više ,,Čistote,, nego što bi sada stalo u cijeli ovaj pokvareni svijet, sve da ga bijelom cijelog pokriju.
Devetog maja osamdeset šeste u kasarni Maršal Tito,među oficirima bio je i Moj Otac. Prvo sam virila pa onda drhtavih nogu izašla iza zavjese. Ćutao je, negdje u polumraku svečane sale. Bilo je lakše da me ne prepozna, jer da me je prepoznao morao bi me i zagrliti…a to se nije uklapalo u protokol…ni Devetog Maja, ni naših života…
Kugla u grlu i paraliza svega…gleda me Igor dok prebira po žicama, bistre mu se oči i pogledom govori ,,Hajde…kreni, možeš ti to,, Šapće mi prve riječi :
,,Bude je naše ljubavi i rijeka Bosna ledena
Kraj jednog bijelog kamena zaspala mlada Jelena…,,
I pjevala sam…
I vrcave su kaplje padale iz mojih očiju dok mi se razrednik gušio iza iste one zavjese od crvenog pliša…
Ne mogu se sjetiti autora pjesme, znam samo da je bila Moja Najteža. I nije baš svaka pobjeda laka.
Školo..srećan ti tvoj dan!
Antifašisti, srećan vam Dan Pobjede. Ovim drugim…opet ćemo vas pobijediti…
Ja odoh da nazovem Svog Oca…sad kad se više ne krijem iza zavjesa i kad sam naučila kako da mu ispričam neke najteže pjesme…
Scarlett