Pise: Ljiljana Zovko
Viđam je svako jutro.
Lagano pogrbljena.
Neupadljiva. Blijeda.
Ponekad je analiziram i imam osjećaj da bi se najradije posula čarobnom prašinom da je nitko ne vidi.
Crna kosa zavezana u repić. Umivena, uredna, s istim izrazom lica.
Nema ni trunčicu šminke na obrazima. Iz bijeloga uplašenog lica ponekad me pogledaju bojažljive oči. Brzo sklanja pogled kao da će se opeći.
Kao da ću pročitati njezinu priču…
Blagajnica u supermarketu pored moje zgrade.
Uvijek je na istom mjestu pa čovjek dobije dojam da se rodila sa svom tom opremom oko sebe. Stoji bez pogovora, kao vojnik i tipka. Ima brze prste.
Šest žena i gazda. Krupni brkalija s osmijehom : „Dobro jutro susjeda, koliko ćete danas novaca ostaviti?“. Predvidivi iskalkuliran tip umiljatosti. Ponekad podvikne, najčešće na nju. Ponekad joj samo da znak očima. Onako ljutito, kao roditelji u crkvi, na misi, kada djeca divljaju, a oni ne smiju vikati. S njom radi par natapiranih prodavačica u kasnim srednjim godinama koje se raskalašeno smiju, na njih nikad ne viče. Imaju kratke isfenirane frizure, k'o ispod čekića. Gazda je ne gleda, pa i ako slučajno njegov pogled zaluta do nje to je pogled prezira. Nemam pojma zašto. Mlada je. Nekih trideset godina, vrlo brza, vrijedna, ljubazna. Ne buni se nikada.
Razmišljala sam nedavno o njoj, kakve li je snove sanjala?
Je li uopće sanjala? Kada se probudila? Gdje je ta nevidljiva granica na kojoj se snovi gase k'o oči vojnika pokošenog u mraku. Voljela bih je locirati, označiti, staviti barikade, pripremiti ljude. Koji rođendan, koji događaj je iscrta? Da je miniram, da je pobrišem u kalendaru, proglasim neradni dan, da ga prespavamo.
Njeni snovi su ugasli. A možda nikada nisu bili ni rođeni. A možda su samo zaspali. Sanjaju. Možda kipe. I čekaju buđenje.
….Vozim se jučer s mužem, onako usput mi natukne: „Znaš, ona crna prodavačica je dobila šljivu za Osmi mart“. „Ma, velim, možda je pala ..itd“.
Ponekad ne mogu podnijeti loše vijesti pa ih zaružičastim i povjerujem u svoju lažnu viziju.
„Ma kakvi pala“, uporan je „Otisak šake, pečatnjak samo takav, na lijevom oku i usni“.
Čekala sam k'o sumanuta jutro. Njenu smjenu.Zgrabim s police prvo što mi je došlo pod ruku i stanem u red. Gledam je krišom. Lijevi obraz je skrivala glavom okrenuta na lijevo da se vidi onaj netaknuti. Čak ni puder nije nanjela, samo je malo više pognula glavu nego obično i okrenula drugi obraz. U meni je kipilo tisuće erupcija, čekala sam da dvije penzićke odu, da ostanemo nasamo.
Cupkala sam od navale riječi koje su mi cijelu noć dolazile kao studentu gradivo pred ispit.
Reći ću joj…Hej, ne mora tako biti..
Reći ću joj…Hej, tvoji snovi čekaju buđenje..
Reći ću joj…Hej, ima izlaza, uvijek ga ima..
Reći ću joj….Hej, budi se, dovraga, probudi se
Jer…ako se ne probudis ni js necu moci vise sanjati.
Vikala sam u sebi, psovala, tukla gada od sitnog slabića koji je čeka u autu poslije svake smjene. Obično trči da ga ne razljuti. Zamišljala sam mu glavu kao boks vreću, nabijala ga na imaginarni kolac.
Ona je tipkala mirno. Pogledala sam je ravno u oči. I stala.
Toliki strah u nečijim očima nikada u životu nisam vidjela.
Prozrela mi je namjeru i sledila se.
Njen strah je tako paralizirajuće prelazan, toliko stvaran kao kada vidite strah umirućeg.
Tik do trena kada duša napusti tijelo.
U istom trenu, brkati gazda napravi ophodnju oko blagajne, uobičajno ljigavo ljubazan.
U meni je vrištalo tisuću riječi, u meni su se lomile bure, oluje i mora bijesa, nemoći, srdžbe. I umjesto da joj kažem krišom moju malu recitaciju koji sam spremila, utisnem broj kontakta osobe iz Sigurne kuće u ruku, slomljena njenim molećivim, uplašenim pogledom nasmijah se i iz mene progovori neki drugi glas, meni samoj neprepoznatljiv. “Dobro jutro susjeda, moja Dora me stalno vuče baš u ovu trgovinu, kaže da ste najljepša teta prodavačica, zove vas Snjeguljica“.
Otopi se strah iz njenih umornih očiju, osjetih kako joj se srce iz grla spušta prema dolje. Brkati gazda se nasmija, mislim da ju je prvi put i pogledao kao osobu, zadovoljno ode u štakorsku rupu od ureda. U meni žena, heroj i spasitelj zapjevaše himnu umiranja.
Iziđem iz trgovine, pojurim kroz svježe martovsko jutro.
Bježala sam kao zadnja kukavica.
Magla i vjetar su ledili oceane na mojim obrazima.
Snjeguljica je nastavila kucati.
Poginu u meni svih sedam patuljaka u samo jednom trenu.
(Sutra ću Snjeguljici dati kontakt osobe iz Sigurne kuće, pod izlikom “nek se nađe ako kome zatreba”. Ono što je poražavajuće u ovakvim slučajevima je osjećaj srama koje žrtve nasilja imaju. Koktel srama i straha. Nadam se da ću uspjeti.)