Sinoć sam zaspala sa slušalicama u ušima (kao i skoro svake večeri, uostalom!) a onda sam se prenula u neka gluha doba i čujem pjesmu, koju sam pjevušila nekada davno.
Kažu da pjesma i mirisi te u mislima mogu teleportirati u prošlost, lijepu ili ružnu, nije bitno. Sve zavisi od trenutka koji se desio, a zapečaćen je nekom pjesmom ili mirisom nečega.
A ta moja pjesma, zbog koje se tako rado i s nostalgijom sjetim studentskih dana i divnih prijateljica je-„I don't want a lover“, grupe Texas. Neki su možda čuli, neki ne, ali meni i mojim curama je tada ušla u uho „na prvu“, prvenstveno zbog melodije koja vam trese bokove i na prve taktove. Naučile smo tekst na samo par preslušavanja. A tada ste morali kupiti kasetu ili ploču, a do njih se prilično teško stizalo.
Bila je to 90. ili 91., više se dobro ne sjećam, ali se sjećam „Magaze“ na Baščaršiji i moje radosti tada sam uspjela naći kompletan album a preslušavale smo ga na starom kasetofonu u mom iznajmljenom, malom stanu na Dobrinji. Moje prijateljice-Snježa, Anesa, Zorica i Žana, a često su nam znale „upasti“ kao hajduci i moje cimerke i docimerke-Bilja, Tanja i Amela. A onda bi nastao…haos. Zamislite samo 9 djevojaka zajedno, od svojih 20-tak godina, kako se uvijaju u ritmu rock muzike iz tog doba, sretne, neopterećene ničim bitnijim osim polaganjem ispita na faxu i šta obući to veče za izlazak. A Sarajevo, u to doba je bilo savršeno mjesto za život studentica koje žele svoje najbolje godine provesti kako najbolje znaju.
Te 90.-te godine, sjećam se kao danas da je bilo, ljeto kao iz bajke. Toplo..a grad pun mladih lica, studenata iz svih krajeva tadašnje nam države, pa i svijeta. Sezona je odmora pa Tanja i Bilja se spremaju kući u Prilep (Makedonija) a Amela u svoje Jajce. Ostale cure su Sarajke, a ja se svakako već smatram njihovom sugrađankom jer planiram nakon studija, ostati tu i započeti uspješnu karijeru Radijske novinarke. I ja sam jedina „novinarka“ među njima. Snježa je na Poljoprivrenom fakultetu, Anesa na Socijologiji, Zorica studira ONO i DSZ a Žana je buduća pravnica. Dvije buduće zubarke, Bilja i Tanja su već spremne za put kući a Amela koja obožava životinje i studira na Veterinarskom fakultetu, čeka svog momka da dođe po nju i odu na neki zajednički odmor. Duga je to veza i njenog Zorana već dobro znamo a Amelu zadirkujemo kakvo će romantično iznenađenje joj ovaj put prirediti njen dragi.
I tako odoše ove „putnice“ a nas pet Sarajki ostade da planiraju gdje provesti ovo toplo ljeto. I Snježa predloži da se ide na more. A pošto smo, kao i svi studenti „kratki s lovom“ za put i smještaj, jednoglasno dogovorimo da idemo „stopom“. Stopirati nekoga na, ne baš kratak put, ni jedna nije iskusila, ali obzirom da nas je pet, odlučile smo da nema mjesta strahu i da mnoge djevojke to praktikuju. Što zbog zabave, što zbog uštede para. Za smještaj, kada dođemo na odredište (koje i nismo odredile!) snalazit ćemo se, kada stignemo i gdje stignemo. Svaka od nas bi voljela neko drugo mjesto uz more, pa smo odlučila da idemo, gdje nas put odvede…
I krenuše pripreme! Kupovina garderobe za plažu, šminka, šeširići… I depilacija, naravno! Tada nije bilo nikakvih, Bog zna kakvih, krema za depilaciju, samo britvica…pa opleti!
I okupila se ekipa, a gdje nego kod mene, i dogovori mogu početi. Sve smo nabavile što nam treba. Pregledaju se kese i isprobavaju stvari, više niko ne pita, čije su. A onda red dođe na depilaciju, kao temu. Moja Snježa, ne bi bila ona, da ne reče da je negdje pročitala kako skidanje dlačica s nogu šećernim sirupom, usporava rast tih zločestih dlačica i tako bi bile mirne bar mjesec dana. Gledamo je s nepovjerenjem, jer ni jedna od nas, tada nije čula za to „čudo“.
-„Šta me gledate? Dajte šerpicu, šećer, krpice i štapić od sladoleda. Sad ćete vidjeti“,-skače Snježa i rovi po kuhinji u potrazi za alatkama.
-„Jesi ti sigurna, živa bila?“-s podozrenjem govori uvijek oprezna i „na zemlji“, Anesa.
-„A čitala sam u novinama da neke glumice to rade, pa hajde da probamo. Koja će prva?“-sva sretna i puna samopouzdanja progovara uvijek spremna na sve i najhrabrija, Snježa.
Ostale cure se samo pogledaše i znajući da ova „spremna na sve“ neće odustati od eksperimenta, predložismo da ona prva proba.
Na starom šporetu se već polako topi šećer, i pretvara u karamel dok ga Snježa pažljivo miješa da se ravnomjerno istopi.
Mi, ostale cure samo gledamo šta se dešava i čekamo kako će prvi pokus proći a onda idemo, jedna po jedna da karamelizujemo noge, čupamo „zloće“…pa šta Bog da!
Žana, onako skeptična, odmahuje glavom u znak negodovanja i odlučuje da se ipak prihvati britvice. Ona ništa ne prepušta slučaju. Zato smo je i prozvaze-„ziherašica“!
-„Ja ću poslije Snježe“,- trepćući okicama skakuće Anesa, koja je sva onako sitna ali iz nje „sto vragova viri“. U to smo se uvjerile puno puta jer je, uglavnom bila ona ta, koja nikada ne bi bila „prva“ u nečemu, ali „prva-druga“, uvijek.
Jedino smo Zorica i ja, prilično neodlučne. Ali ako upali kod Snježe…kud svi, tu i mali Mujo.
Šećer se otopio, pretvorio u vreo karamel a Hrabra, onako puna samopouzdanja, sjeda u fotelju, diže nogu na stranicu i stavlja peškir ispod noge, da se… ne uneredi namještaj. Pripremaju se već ranije izrezane platnene trake od starog čaršafa i eksperiment može da počne. Snježa i ne čeka da se karamel ohladi, jer onda nema svrhu kada se stvrdne, stisne zube i polako nanosi vruću smjesu na potkoljenicu. Ostale cure već prave bolne grimase, suosječajući s najhrabrijom od nas, jer to prži. Dahće Snježa, dahćemo i mi a ona lagano, štapićem od sladoleda razmazuje karamel, gore, dole… Brzo lijepimo platnenu traku preko sirupa i pritišćemo da se što bolje zalijepi. I sad…treba sačekati par sekundi…i naglo povući traku na kojoj će ostati „zloće“ a koža ostati glatka. Gledamo se, međusobno kako će Hrabra to izvesti a onda se ona sjeti da bi to moglo da…boli!!! E sad je kuražimo, sve do jedne i govorimo da SAMO treba da naglo povuče traku..i to je to. Hrabra, već sa suzama u očima od zorova i vrućine, tek tada shvata da nema dovoljno hrabrosti da se sama suoči sa tim komadićem tkanine i gleda u mene onim svojim telećim pogledom da joj pomognem. Eto, u mene ima najviše povrenjenja. Ja već osjećam da to nije bezbolno i da ću, na kraju biti kriva ako povučem naglo ili sporo, pa više boli.
-„Neka, pametnice, možeš ti to sama. Ti imaš osjećaj kada i kako to treba uraditi. Uostalo, pisa li u tim novinama, boli li puno…?“-rekoh a već osjećam da boli a i nemam dovoljno hrabrosti.
-„Dobro“, -reče Hrabra. Udahnu duboko, prstima uhvati za rub trake…zažmiri (a sve ostale je pratimo u stopu i već žmirimo i držamo se za ruke u znak podrške!) I naglo povuče!
Još uvijek žmirimo, stisnutih ruku i osluškujemo! Tajac! Tih par sekundi totalna tišina. Otvaramo oči, pogledamo u Hrabru..a ona, širom otvorenih usta i očiju pusti neartikulisani zvuk koji ni jedna od nas nikada neće zaboraviti. S rukom u zraku, Hrabra vrišti a mi, onako skamenjene prvo gledamo njenu agoniju a onda traku na kojoj se crveni komad kože!!!!
Na nozi osta opekotina i razderotina u obliku trake. Scena iz horor filmova!!!
Žana plače, Anesa i dalje bez glasa bulji u „depiliranu“ nogu, Zorica već prigovara kako je sve bila glupa ideja…a ja pokušavam smiriti Hrabru koja još nije u stanju da pogleda rezultat svog eksperimenta i vrišti gledajući traku i ono što je na njoj.
Od te njene dreke, zvoni komšinica na vrata i pita šta se dešava i koga gulimo „na živo“, a ja odgovaram-Snježu!!!
Starija žena, medicinska sestra u penziji ulazi u kuću, gleda poderanu nogu i hvata se za glavu.
-„Brzo zovite Hitnu u Vrazovoj“, -mašući rukama objašjava kona i skakuće jadna oko Snježe koja ne zatvara usta od dreke. A i kako bi?! Cura se oderala, „na živo“!
Zove Zorica Hitnu a mi smirujemo situaciju i govorimo jedna drugoj-„nije ništa, zarast će to brzo!“ A hodamo kao muhe bez glave po kući, što od straha, što jer suosjećamo s njenim bolom.
Dolaze iz Hitne, pitaju gdje gori a ja rukom pokazujem na Hrabru i traku u njenoj ruci. Pita me medicinarka šta se desilo a ja kroz zube promrljam-„depilirala se!“
-„Ćime, živa bila?“.pita ona.
-„Šećerom“-odgovaram ja bojažljivo kao da sam ubila nekoga.
-„Kakvim šećerom???“-opet će medicinarka, a ja joj onda pokažem Snježinu nogu u koju ostale cure, izbezumljeno pušu…“da prođe“! Kuku majkoooo, kada se sjetim te scene, suze me obliju od smijeha ali i sjete, kako smo se voljele i brinule jedna o drugoj.
Tek tada ova pogleda i razgoropadi se.
-„Jeste vi normalneeeee?!?“-vrišti ona i šalje kolegu po neku tečnost i zavoje. Nama rekoše da se sklonimo u stanu i smirimo pacijenticu kojoj je već njena duga kosa totalno mokra od zorova. Umotaše je i odnesoše na nosilima u kola Hitne pomoći a komšinica i ja idemo s njom. Ostale cure ostaju i čekaju šta će se desiti. Ne zna se koja je više isprepadana, uplakana, izbezumljena…
Ja tek tada shvatam svu ozbiljnost i posljedice eksperimenta jer, Hrabra i dalje plače a doktorica joj uključuje infuziju sa sredstvima za bolove. Shvatam da neko treba obavijestiti njene roditelje, ali kako objasniti tu našu glupost?!?
Nakon pola sata, izlazi Hrabra na štakama sa zavijenom nogom, mokra kao čep…gleda u mene i samo progovara-„O ovome nikome ni riječ!“
„Ma jok bona, niko neće ni primjetiti toliki zavoj, ni štake…“, mislim se, a ne smijem progovoriti. Komšinica pita gdje Hrabra stanuje da je mogu odvesti kući, a ona, kao iz topa-„Kod Jace ću. Nemam ključ od kuće pa ću spavati kod nje!“ Gledam je u čudu ali kad mi išaretom dade do znanja da kući ne smije, klimnem glavom i zamolim vozača Hitne da nas vrati…“na mjesto zločina!“
I ulazimo tako u stan, gdje smo ostavile „saučesnice u zločinu“, koj već lude od brige. Smjestimo pacijenticu na krevet i u roku od par sekundi…ona zaspe!!!!!
Prepričavam događanje iz Hitne i dogovorimo se da o ove NIKADA i NIKOME ne govorimo i da to ostane naša tajna…do groba! Bože kako smo bile mlade i naivne, ali baš zbog toga smo se voljele i bile kao klonirane blese.
Naravno, ostale smo zajedno cijelu noć budne, na smjenu, ako bi Hrabroj nešto zatrebalo a i praveći planove za put, ne shvatajući da ne ovaj „problem“ neće riješiti preko noći i da Hrabra mora na previjanja, svaki dan.
Negdje pred zoru, Žana, koja je u to doba bila „na smjeni“, budi nas kafom i onako sva otečena od nespavanja, zijeva i pita šta ćemo kada se ONA probudi. Nismo dugo čekale, kada odgovor stiže-„Zar mislite da ćemo odustati od mora? Vodite me na previjanje i spremajte torbe!“ I tako je i bilo. Nakon previjanja, spakovale smo se i na preporuku ljekara da, redovno mora ići na previjanja i da ne smije kvasiti zavoj, Hrabra je odlučila postiti od kupanja…ali od nove avanture, NE!
A ta avantura je bila….baš za roman!
O tome, nekom drugom prilikom!
