* * *
…istraživanje
Prije svega, razmišljati treba o tome, šta čovjeka navodi na afirmaciju, šta čovjek preuzima kao način razmišljanja i zašto potpada pod ideale, svakojakih bjelosvjetskih načina bivstvovanja na planeti zemlji? Da li je to nezadovoljstvo okolinom i ustajalim životom ili siromaštvo i prostota domaćeg etnološkog epa koji je prisutan u svakodnevnom ophođenju sa ustajalom klimom komunikacije okoline? Ja bih rekao do prije nekoliko godina da je to tako, ali potezom skalpela utvrdio sam da u takvom tijelu leži nešto i te kako drugo. Secirajući njihovu misao, misao ljudi koji su preuzeli jedan oblik ustanovljenog panevropskog stereotipa o toleranciji, shvatio sam da iza svega toga čuči veliki zeleni brat, brat i gospodin bog Dolar. Ne mora biti Dolar, može i Evro, Funta ili kakva druga valuta.
Tolerancija. Ja sam tolerantan čovjek, a oni koji misle drugačije mogu da mi poljube vrata, pljunu pod prozor, razgule napolje, odu u tri lepe materine, jer ja itekako znam šta je to tolerancija. Namjerno sam opsovao, namjerno nervozno odbio svaki mogući dijalog sa onima koji sebe nazivaju tolerantnijim od mene. Zašto? Zato što tolerancija može da bude opaka stvar, ako joj se pusti na volju. Kad kažem da sam tolerantan onda tvrdim da mi ne smetaju narodi na ovoj planeti, da mi nije tijesno, da shvatam razlike u mišljenju i prihvatam boje ljudi ne kao rase već kao geografske odrednice i klimatske uticaje sunca na čovjekov ten. Nikako ne smatram da su jedni superiorniji od drugih i obratno.
Toliko o meni i toleranciji. Sada bih rekao nešto o autohtonosti. Potrebno je da budemo svoji, a nikako da preuzimamo tuđe vrijednosti. Neke navike treba mjenjati i vrednosti preuzimati. Ako smo lijeni, gledati da malo ličimo na Kineze, ako smo traljavi, obratiti pažnju na Japance, ako smo prviše uzbuđeni i temperamentni, ugledavati se na Šveđane, a opet ako smo prehladni, onda pogled baciti ka Pirinejima i zaviriti u život Španaca. To su stvari koje treba da preuzimamo, ako nam fali neki šraf u glavi, ali ako smo normalni, šta nam onda drugo treba? Ništa! Dakle, treba ispravljati mane, gledajući u druge koji bolje rešavaju stvari, a nikako ispravljati vrline kod sebe. Sve što bi uzeli od drugih samo bi pokvarili svoju autentičnost. To bi bilo recimo: da nam se ne sviđa sopstveni jezik, pa da probamo sa Engleskim. E, ne može. Takvo preuzimanje ne bi valjalo, jer bi time izbrisali sopstveno ime i drugi narodi ne bi mogli da se dive našim vrijednostima. Ko ne poštuje svoju autentičnost, tuđa će ga progutati.
Šta to loše radi tolerancija? Ništa, jer sam objasnio gore šta je po meni tolerancija, a mislim da će se sa ovim stavom složiti 95 % ljudi na zemlji. Pitanje je, šta je tu problem? Problem je u jednoj drugoj stvari koju neka manjina zove toreancijom. To je licemjerna kvazi-tolerancija. Nametnu stereotip, sruše moralne principe čovjeka i ponude ti frankeštajna da ga smatraš ravnopravnim sa sopstvenim dijetetom. E to oni čine, kad misle da unište tvoju naciju, zemlju, moralnu svaku vrednoću i zastraše svojim zakonima, bez kojih -kvazi-ne možeš i -kvazi-moraš da prihvatih. E, niko ne mora da prihvati sodomiju koju oni nude kao ravnopravnost i toleranciju. Oni sebe zovu populacijom, smatraju svoju bolest za stvar izbora, djele savjete drugima o moralnim vrijednostima i žele da budu roditelji, a ubice su poroda i zajednice. Njihovi agitatori se zalažu za otvorene seksualne veze, koriste šarenilo boja da zalažu onu crnu rupu u savjesti koju imaju, živu ranu na duši jer su oskrnavili sve što su se dotakli, a dotakli su čovjeka iznutra, dotakli su ga užasom svoje bolesti. Rođeni kao djeca, starost kao adska klisura u njima napreduje ka nečemu što samo oni nazivaju „ponosnim“, a ustvari je bolest. Nije to sram, jer ni jedna bolest nije sramota. Bolest je prosto neminovna i svako od nas može da oboli od neke boljke, ali ova vrsta je takva da se manifestuje kroz nepotrebno eksponiranje. Ta bolest se zove „homoseksualizam“ i nema nikakvu drugu konotaciju. To što ćete od njihovih agitatora slušati o nekim skraćenicama, empatiji, ravnopravnosti i td, e to je sve dio bolesti.
Društvo mora mnogo više da vodi računa o ljudima kao što su osobe sa smanjenim sposobnostima, defektima, fizičkim nedostatcima, osobama koje ne mogu da se o sebi brinu, a ne da vodi brigu o nekim i te kako sposobnim ljudima, ali nastranim, koji bi da zavedu pravila o usvajanju djece i bračnom pravu zajednice i sopstvenim, izmišljenim moralnim principima. Oni nisu oštećeni i ometeni u razvoju, oni su sakati za savjest i svijest. Ni jedan porodičan čovjek neće pristati na njihovu izmjenu dosadašnjeg društva. I u najliberalnijim zemljama, ljudi na to gledaju sa podozrenjem, ali njihov lobi radi i odrađiva posao.
Lobiranje! Prosto se iznenadiš kad vidiš koliko ljudi u tvojoj okolini je direktni ili indirektni pristalica toga. To nije zato što su fizički i mentalni pripadnici tog lobija, već zato što zavise o niima. Različite NVO organizacije, društvene grupe, udruženja, pojedinci kojima su uspjeli da usade crv „volonterizma“ kao nečeg humanog. Ustvari oni tendenciozno pokušavaju da od čovjeka učine roba za hranu, odjeću i kiriju. Oni nikada ne razmišljaju o tome da nekog pošteno plate, već da ubjede da su te platili, time što su ti dozvolili da budeš dio njiihove košnice, bez ikakvih prava, samo sa određeniim pravilima ponašanja. Takvo jedno pravilo ponašanja je i aktiviranje ideje o „Toleranciji i ljudskim pravima“. Stvarna ljudska prava se previđaju, a izmišljaju se imaginarna ljudska prava kao pravo homoseksualaca da usvajaju djecu. Po tom njihovom zakonu i pedofil može tražiti isto, a šizofreničar zahtjevati da mu se izda dozvolu za upravljanjem aviona Boing 747 samo zato što je učio u nekoj privatnoj školi letenje. Diskriminacija je, po njima, svaki oblik zdravog rasuđivanja i rasčlanjivanja dobra od lošeg. Njima je sve normalno, agitatori rade posao, prešli su sve granice mogućeg i nemogućeg i gaze po narodu i ono malo vrijednosti što nam je preteklo od svih užasa i ratova koji su nas dokusurivali.
Raskrinkavanje
Jedan vaoma bitan momenat kod ove separatne grupacije od ljudskog roda je momenat kada se u podtezi o toleranciji pojavi „empatija“ kao isticanje vrlinskog dijela tolerantnosti. Onaj ljudski emocionalni nagon sa sapatništvom u zlu, saučešćem u smrti i podršci u životu čovjeku koji je na svom putu, oni misle da pretvore u saučstvovanje u zločinu nad moralnim principima. Mislim da ne treba posebno objašnjavati kako to ide kod ove izlobirane grupice do juče marginalnih bolesnika, a od nedavno veoma dobro organizovane i plaćene formacije za uništavanje čovječanstva. Definisaću kako rade. Virus napada tako što:
– Smatraju da radionice volonterizma i separatne grupe koje rade na principu spontanih pokreta, disharmoničnih i bezvrednih vještina rukovođenja koje ne primjenjuje ni jedna ozbiljna firma osim NVO sektora, da te radionice proizvode novog čovjeka za novo vrijeme, a ustvari stvaraju botove njihove video-igrice. Takve ljude će da koriste za agitaciju u raznim projektima, a jedan je i ova homoseksualna grupacija čiji članovi su neki veoma istaknuti političari i javne ličnosti u svijetu.
– Empatiju bukvalno rasipaju na svoje kvazi-ugrožene grupe, a izbjegavaju empatiju prema građanima zemlje u kojoj ta određena organizacija djeluje. Namjerno ili slučajno, ne obaziru se na stvarne ugrožene kategorije stanovništva, o tome ne razgovaraju, ne rade tribine o aktuelnim problemima, a kada i pričaju o problemima građana sve upakuju u celofane svojih interesovanja, shodno instrukcijama koje dobijaju od svojih evropskih šefova. Primjera radi, ako je riječ o djeci poginulih boraca, organizuju im putovanja u evropske gradove i tamo ih vode na priredbe i seminare koji govore o toleranciji kakvu oni vide, a onda možete misliti šta sve to podrazumjeva. Problem rešenja statusa pojedinca iz grupe je nebitan, ističe se samo ono što pojedinca može obučiti da djeuje kao propagator kad se vrati u svoju zajednicu. Dakle djeluju kao sekte, a i niz vjerskih sekti koriste prostor da infiltriraju svoje ćelije u takve aktivnosti sektora za nevladino djelovanje. Jedna od najkarakterističnijih organizacija nama poznata i sa naših prostora je GSA iz Novog Sada. Za takve stvari empatija postoji, a za stvarne probleme empatija je hladna kao špricer.
– Finansiraju svoje aktivne članove, koji će im obezbjediti poligon za propagandu njihovih ideja i time uvrstiti u način života određenog „domicilnog“ čovjeka ideju o iskrivljenoj toleranciji, koja je netačna i empatiji koja je suvisla. Stvarnost i glasovitost jasnoće što dalje, neverbalnost i mimika nemuštosti što bliže, geslo je njihovo. Jer i budala zna da oguli bananu, ali oni su tu da kažu kako se kora jede, a meso banane baca. Dakle obrni, da zbuniš. Iskoristi momenat da vladaš. Kad vidimo ko je najugroženija vrsta, zaključujemo od kada su počeli da djeluju. Najugroženiji su mladi, adolescenti, omladinci, mlađi neudate i neoženjeni – momci i djevojke. Kod njih ima najviše prostora jer su sposobni da uče i imaju više strpljenja, a samim tim memoriju da im se prepravi tzv „tolerantni kod“, pa se oni lakše i privijaju na rak rane propale države u kojoj određena organizacija ima uticaj.
– Isticanje homofobije kao problema drštva danas, pri tom naglašavajući da su ugroženi samo zato što im se u pojedinim zemljama brani organizacija skupova gej aktivista. Ako će da me proglase homofobičnim samo zato što ne volim one koji su sebe osudili na život hermafroditski, interseksualni, nakazni i onda pristajem da sam protiv toga i nek me spale na lomači oni koji bi da udare na čovječanstvo takvom ogavnom politikom.
Nisu sve NVO organizacije pod direktnim nalogom velikih korporativnih pederskih asocijacija kao što je GSA direktno gomilu para dobila iz Evrope, Neke organizacije koje podržavaju rad ovakvih udruženja homoseksualaca su edukativnog, društvenog, i raznolikog sadržaja, ali imaju određene zadatke za koje su itekako plaćeni. I kroz bezazlene organizacije djeluju neke određene manipulativne forme lobista za kvazi-ljudska prava, a znamo ko su i šta imaju na umu.
Da se razumijemo. Nisam ja protiv osoba koje su se rodile takve kakve su se rodile, već sam protiv onih koji bi da to nazovu normalnim i sutra pred djecom da moramo da se stidimo što objasniti ne možemo kakvi su ljudi ona dvojica u parku što se ljube i ko je rodio njihovu bebu. Da li sad uviđate koja skazna situacija preti da bude motiv fotopamćenju naše normalne djece i njihove budućnosti.
…nastaviće se…