Uvod u moral jednog djetinjstva.
Još kao mali sam volio da gledam u zvijezde iz sjena koje se kupilo do kasnih večernjih sati kada bi se đedova braća sakupljala da mu pomažu u naumu da za dan urade ono što četa vojske ne može za sedmicu dana. Gorštaci, crni od plamenjače, snažni od pršute, i vječito žedni od one naše manjite prepečenice uz koju i mjesec poludi pa vije na pse. Ja ležim na sijenu, dijete seljačko-građansko, ne znam ni ja šta sam. „Ja sin mutnog lovca, i vidra i ovca“ što proreče Davičo mnogima pa i meni, ali sigurno sam bio nešto što je đedov brat Goja znao da kaže onako krajiškom najtvrđom logikom obraćajući se često i kroz suze, pogotovo onomad kad je bio obolio. – Mima… kako me je jedino on zvao, a ostali usvojili taj nadimak kasnije,… mi smo ti na ovom svijetu obične „prderožine“, reče đed Goja i iskapi pivo na plastu sijena u povečerje dok sam ga nešto pripitkivao o ljudima i vasioni. Dobri Goja je znao da se obrati čovjeku onako kako ne zna ni jedan psiholog, jer njemu je humor bio urođena mana u svakodnevnoj radničkoj muci.
Od tada prošlo je trideset godina, a ja ostao ono što mi je Goja pričao da smo svi, samo to niko od ljudi danas neće da prihvati nit pravilno da shvati. Kada bih ja nekom rekao da je prderožina, taj bi me iz istih stopa šakom odvalio po vilici i ovo zuba mi izbio, što mi je preteklo. Ljudi misle da su gospoda, da je sve sterilno, da ne postoje neke druge funkcije u čovjeku doli funkcija koje danas zovemo, „karijera, slava, funkcija, finansijska inventnost“, kao da ni jedna druga osobina ne smije krasiti čovjeka nego neka umišljena forma bezdušne gomile tjelesa koja bi da žive i jedini da se pare sa ženkama oblopornim na takvu vrstu segregacije ljudskog roda i neroda.
Kada sam Goju pitao jednom: – A ćića Goja (svi su ga zvali ćić, i stari i mladi u familiji) što onda mi ako smo svi prderožine, nemamo rogove neke na prdalu pa da se bodemo međuse kao bikovi što se bodu? Na to se Goja mogao jedino nasmijati iz dna sebe, svoje ljudske duše, svog velikog umornog i uplakanog plava oka i mudrije reći nego što sam čuo poslije od ikakvog filozofa. – Zato Mima što je nama u glavi jedan prderožina i stalno nas ćera da se bodemo i bez roga, jer bo smo davno izluđali, samo nas nijesu obavjestili! Odzvoniše meni te riječi o ludim prderožinama u našim glavama koje nas nagovaraju da činimo svašta jedni drugima i da za to niko ne odgovara. Dječaku od 5-6 godina ne bi jasno, al nekom idiotu poslije u meni se to obistini i obznani kao biblija. Tako sam prvi put čuo priču o demonu u čovjeku i vladanju njegovom nad nama, pričom tog prostog fizičkog radnika.
Zvijezde ne dohvatih tada, zvijezdama opčinjen i sada, blejim u nebo i dozivam dječaštvo vapajem jadnika koji gleda na svijet kao gladno štene u lošeg gospodara.
Bježeći od potrebe da se zadovoljim malim stvarima i da za sebe ostvarim neki vid statusa u društvu, čitao sam svašta što mi je pod ruku dolazilo. Kao mlad sam bio indoktriniran raznim formama ideologija. Varirala je površna moždana masa, mladog samouka, od ekstremno desnih do standardno lijevih i na lijevima se i zaustavila. Ljevak nisam, al ljevičar pomalo i do danas ostadoh, ni sam ne rasčistivši svoje prave aspiracije. No, možem reći da sam ipak slobodni ljevičar, socijalist i ponekad malo više buntovan u tome, al to je sve zato što ne znam dovoljno o tim stvarima, a ne što sam čvrsto odlučio da to budem i ginem za to.
Brinu me, a to bi cijeli svijet trebalo da zabrine, oni koji su umislili da je njihova vizija čovječanstva ispravna i da se o njoj ne diskutuje. Briga o onima koji svoj žuljeviti mozak iskaljivaju na neistomišljenicima i dozvoljavaju sebi da uvredama riješavaju problem, nad stvarnim problemom. Tako mi na pamet opet padne onaj gojin „prderožina“ koji u čovječanstvu čuči i kikoće se na naše trzavice i bode nas rogovima, podstičući haos koji vlada više nego sklad.
Korak naprijed od svih ovih priča napraviću, korak velik od 30 godina, da dokažem prisutnost tog prderožine u nama.
Istraživanje
Elem, napravio sam jednu nesavjesnu anketu na niz pitanja putem društvenih mreža. To se radi jednostavno, beskrupulozno, pomalo pravedno s obzirom u kakvom svijetu živimo jer ovaj svijet ne poznaje dogovor već samo zna za individualne istine koje često izgledaju nevine i čiste, a kasnije potpadnu pod ono pravilo „ sve loše stvari počele su kao dobra namjera“. Tako i ja počinjem da ispitujem javno mjenje o nizu pitanja, o stvarima koje muče društvo i ljudski rod. I ovdje stvari od dobre namjere izobličavaju se u individualne ratove i zakrivljuju sliku ljudske duše kao što to biva svaki put kad se ego distancira od skrupula i povede svoju politiku.
Prije svega, želio bih nekim ljudima da skrenem pažnju, da ovo što čitaju nije tzv. istraživačko novinarstvo, jer ja niti sam novinar, niti novinarstvo ima kategoriju „istraživačko“. Ako ima tu kategoriju, onda svako novinarstvo može biti istraživačko, jer kad novinar ode na pijacu da provjeri cijene praziluka i paradajiza, to je vrsta istraživanja, pa shodno tome, svaki oblik zvanja nečega istraživačko ili ne, gubi definitivan smisao. Ovo što sam ja uradio na društvenim mrežama je provokacija u svrhu umjetnosti. Kao slobodan umjetnik, na takav potez imam i te kako pravo. Od žaba koje tvrde da je sve podređeno njihovom stereotipu, diže mi se kosa na glavi, bole me uši i još bezobraznije, moja bol prelazi na predeo genitalija. Drugim riječima: ne marim za umišljene kvazi-intelektualce. Još da dodam potrebu da se izvinim pravim intelektualcima, a njih je tako malo, jer oni će mi, shodno mom poduhvatu, oprostiti igru sa bolesnicima koje je opsjednulo čudovište mog djetinjstva, čudotvorni i magijski demon pohlepe i ljudskog smrada, Prderožina.
…nastaviće se…