Raspisali se ovih dana, kako strani, tako i domaći mediji o dvadesetoj godišnjici Dejtonskog sporazuma. Kako je rat bio samo u Sarajevu, a u Prijedoru, Goraždu i Vitezu nije, razumljivo je da su novinari, kako strani – tako i domaći, sav fokus bacili na tešku sudbinu ratnog Sarajeva. U Dejtonskom zanosu, čitav svijet se pod okriljem godišnjice Dejtona sjetio opsade Sarajeva, jedine moderne evropske opsade. Bihać i Goražde mogli su da svoju opsadu da zadjenu gdje hoće, jer te opsade nisu imale kamere. Rat je bio samo u Sarajevu i tačka.
Kroz par godina sasvim izvjesno, nećemo više obilježavati mirovni sporazum kojim je rat u BiH prekinut. U skladu sa činjenicom da je rat bio samo u Sarajevu, obilježavat ćemo prestanak rata u Sarajevu. A kako je Sarajevo asocijacija na rat, tako je i popara, jedina razumna asocijacija na Dayton. Konstitutivni komadi bajatog hljeba, natopljeni vrelom vodom Amerike i Evrope u tanjiru Balkana, na čijem se vrhu presijava kajmak Distrikta. I sasvim je izvjesno da ćemo tu poparu jesti još 20 godina. Ne zato jer druge hrane nema, već prosto što volimo da se izgotivimo za male pare. Od vlastite nesreće, napravili smo prvoklasnu zajebanciju, gdje je jedino važno da niko više ne puca. Srebrenica nam više nije stratište, nego vašar koji organizujemo svakog 11. jula. Sarajevo nam više nije glavni grad, nego država za sebe. Banjaluku ne gledamo i dalje kao bastion balvanskog nacionalizma, nego kao carstvo bivših švercera cigaretama. Mostar smo već odavno prestali gledati kao grad podjela, te se potpuno navikli da Neretva dijeli ljude, kako prirodno, tako i administrativno. Čak više ne reagujemo, ni na naopako okačene državne zastave, na zgradi Predsjedništva.
Dejtonska popara je u potpunosti zaživjela, i sasvim sazrela za potpunu reviziju recepta. Dvadeset godina ranije, dok se konstitutivni bajati hljeb pripremao i Distrikt stvarao, niko se nije sjetio dijaspore. Računali su tada u Ohaju, da će se fakat ljudi vratiti iz Minhena i Štokholma. Računali su i oni koji su živjeli tada po Minhenima i Štokholmima da će se vratiti. Ali utom je došao internet, a i neke pare su se zaradile. Prodala se babovina po Gradiškama, Prijedorima, Višegradima, Vakufima, i kupili se stanovi po državi Sarajevo. Bila je to destinacija svih godišnjih odmora, svih bolovanja i svih penzija. Tako je država Sarajevo, svake godine uredno bilježila turiste sa pasošima Njemačke i Švedske. To što se turisti zovu Muharem i Jasna nikome nije ni bilo važno. Država Sarajevo je postala top destinacija južne Evrope. Ostatak godine, kada se nije išlo do stana u državu Sarajevo, dovoljan je bio i Klix i Facebook. Na Fejsu se mogle dijeliti slike sa ljiljanima i citati o Bosni, a na Klixu se mogla do mile volje jebati mater četnicima i pederima. I niko od njih nije više volio Bosnu. Oni što rade za 300 maraka u Travniku, sigurno ne dijele iste emocije, a i internet im je spor, pa ih zato i ne primjećujemo.
S toga, dijaspora mora da se ubaci u revidirani Dayton. To je jedina nepravda Daytonske popare. Recept je tačan, da tačniji ne može biti. Ništa ne treba mijenjati, sem što treba dodati i dijasporu. Popara će dobiti na ukusu, a time i izgledne prilike da se nađe na stolu svih priznatijih restorana svijeta.
Kako sam se zarekao da zbog Kuduza, popara neće u moju kuću, ne znači za shodno da recept ne umijem otpjevati u pola noći. Koliko hljeba, duplo vode treba. Sve ostalo su varijacije konstitutivnih naroda. Živio Dayton!
http://rodneyctrotter.blogspot.se/