Kao mlađi dosta sam čitao Stephena Kinga, Clive Barker-a i H.P. Lovecrafta, ono što sam mogao naći od njega, pošto je u tim vremenim internet bio više naučna fantastika nego svakodnevica. Svima njima je bilo zajedničko što su imali jezive priče o gradićima u kojima su svi živeli u nekoj jezivoj simbiozi i gde su se tajne, sramote i nedolična ponašanja građana ljubomorno čuvala među stanovnicima, neretko strogo kažnjavajući one koji su na bilo koji način odudarali od normi ponašanja zajednice. U tim pubertetskim godinama to mi je bilo strašnije nego enormne količine krvi prosutih po stranicama knjiga ovih čarobnjaka horror-a. Mnogo vremena je prošlo otkako ne volim ni da čitam ni da gledam horror- e, ali igrom sudbine ili ironije živim u horror- u i to najgore vrste. Živim u gradiću koji kao da je preslikan iz Lovcraft- ovog „The Call of Cthulhu“. U gradiću u kome se sve zna, a opet se ništa ne zna i sve se krije. U gradiću u kome se sramota „gura pod tepih“ jer je uvreženo mišljenje da ako se sramota sakrije onda je i nema, ako se sramota ne vidi onda nemoral i ne postoji. Ovo je gradić u kome se sve zna i sve se prepričava. U ovom gradiću sam doživeo da dok sam stajao u redu, čekajući da me doktor prozove, slušao priče i prepričavanje o meni i mom životu. Namerno sam se okrenuo i pogledao, tu meni nepoznatu osobu, koja je pripovedala o meni kao monstrumu. I ona je mene pogledala, a onda nastavila svoju potresnu priču o čoveku koji je ostavio ženu i dvoje dece i otišao sa drugom. Pogledala me je i nije znala da priča o meni. Pričala je priču o čoveku koga ne može ni da prepozna na ulici, a ne da me poznaje lično. Ja sam ispao iz uobičajenih normi ponašanja zajednice iz Lovecraft- ovog romana i bio sam žigosan. Srećom nisam prošao kao likovi iz knjige. To i sami možete da zaključite, pošto još uvek možete da me ignorišete po Facebook-u ili po portalima gde ostavljam svoja kukumavčenja. U takvim gradićima ništa ne možete da učinite. Šta god da pokušate vrata su vam širom zatvorena, ako odudarate od normi ponašanja. Jedino što vam preostaje je da pišete o tome i nadate se da će to neko da pročita i shvati kroz kakav pakao prolazite. Da neko pročita i shvati kakve sredine postoje u dvadeset i prvom veku. Ja sam jedan stravično nemoralan lik, koji je u jednom trenutku odlučio da se razvede. Dilema koja me muči da li sam ja stvarno nemoralan lik zbog toga i da li bih ja ikada to i uradio da sam živeo sa osobom koju stvarno volim, a ne sa osobom s kojom sam stupio u zajednički život samo zato što se to od mene očekivalo u ovoj Lovecraft-ovskoj sredini. Sasvim mi je svejedno kakav je odgovor, jer u oba slučaja sam idiot. U prvom slučaju što nisam ostao zbog onoga što je najvažnije na svetu, dece, a u drugom slučaju što sam ispunjavao očekivanja, a ne svoje želje. Bilo kako bilo, ja priznajem svu svoju nemoralnost i grešnost što sam zavoleo drugu ženu u kojoj sam našao ljubav, razumevanje, nežnost i sve one ostale lepe stvari koje nisam imao i koje su mi nedostajale. Pošto priznajem svoju grešku red je da budem i kažnjen od „moralne“ društvene zajednice. Patrijahalne zajednice u kojoj se više ne zna ko koga „jaše“ i čija je žena pod čijim mužem. Zajednice koja najviše podseća na mešavinu španskih serija, sa primesama turskih melodrama i akcione švedske produkcije, sve propraćeno folklorom i turnirima u malom fudbalu. Ipak tradicija mora da se održava. Verujem da dosta vas misli da nisam sav svoj, ne zato što nemam šta da jedem, nego zato što stalno nešto pišem i smaram raznim tekstovima. Verujte mi sav sam svoj, ali moj problem je druge prirode. Kada živite u sredini kao što je ova, nemate puno izbora. Ovde ne važe zakoni. Kako zakoni fizike, tako ni ljudski zakoni. Ovde samo važe zakoni jakih i bezobraznih. Vrlo lako ću vam obrazložiti da sam u pravu. Desi se situacija da budem optužen da sam izvršio nasilje nad bivšom ženom i desi se da budem i osuđen za to. Uopšte neću da trošim vreme na priču jesam li to uradio ili nisam, jer je ovo amiška zajednica u kojoj se sve zna, a ja sam osuđeni nasilnik. Prođe od tada dosta vremena i desi se situacija gde jedno uniformisano lice ostavi tragove po svojoj društveno poželjnoj saputnici. Ne one nastale u žaru vođenja ljubavi, sitni ugriz ili malu modru flekicu na guzi. Bili su to mnogo ozbiljniji tragovi, profesionalni tragovi nasilja i boli. Tragovi za koje je išao na obuku za razbijanja demnostracija ili borbe protiv terorista. Međutim, on nije osuđen. Nećemo odmah izvlačiti zaključke po kojima neko može biti nevin osuđen, a neko neće biti osuđen čak ni kada je očigledno kriv. Sačekaćemo još malo pre bilo kakvih zaključaka. Dosta zla nam je rat doneo. Mnogi su poginuli, mnogi su svirepo poubijani zbog „viših ciljeva“, mnogi su ostali bez igde ičega dok su sa druge strane mnogi stekli ono o čemu nisu mogli ni sanjati. Iz perspektive ovih koji su ometeni i grubo prekinuti u svom jedinom životu koji su dobili na poklon gore je ovo prvo. Iz moje perspektive, iz perspektive preživelog, gore je ovo drugo. Rat nam donese zlo, a posleratna vremena nam donesoše jeftine diplome i još jeftinije položaje u društvu. Tako se desi i situacija da je neko ko je pre rata mešao boje i lakove, sad se meša u ljudske živote, i to službeno. Ne znam da li možete da zamislite situaciju, gde „velika detektivka“, inače službeno lice, poziva na razgovor nečiju ljubavnicu. Ne možete! Pa ne mogu ni ja. Nisam znao da je ljubavnica krivično delo, kao narkotik ili kao utaja poreza ili čak kao proizvodnja i distribucija ubojitih sredstava. Sledeće što mi nije jasno je to po kom kriterijumu pozivaju tuđe ljubavnice na informativni razgovor, pošto u ovoj maloj Lovecraft- ovoj zajednici ima toliko ljubavnica u odnosu na populaciju, da bi morali da zaposle još „velikih detektivki“ čisto da bi mogle sve da ih službeno propitaju. Doduše možda bi mogla i ova jedna jedina, najveća od svih, ali da ih testira pismenom metodom uz pomoć testa gde će zaokruživati ponuđene odgovore. Čudne li igre sudbine. Lovecraft- „napravljen u ljubavi“, čitav naš gradić je napravljen u ljubavi, ali zabranjenoj. Ovo je ja mislim jedini gradić na svetu gde se privode ljudi na informativne razgovore i kažnjavaju zbog ljubavi. Mada, ni to nije ono što je važno i što je poenta svega ovoga. Šta je dakle poenta? Poenta je to što je Stanica javne bezbednosti u mom gradiću više kao redakcija „Kurira“ ili „Informera“. Znaju šta se dešava, ali postupaju po zakonima džungle. Ako si jak i bezobrazan, neće ti se ništa desiti, a ako to nisi, onda jebiga, Darvinov zakon prirodne selekcije. Svi sve znaju, samo niko ne radi svoj posao za koji je plaćen. Možda to nije neka lova, ali oni nezaposleni bi dušu đavolu prodali za bilo kakav posao koji bi radili savesno, makar na početku karijere. Kad se zna ko je čija ljubavnica u ovom „piš“ gradiću ne može, a da se ne zna, ko radi gore stvari kao što su na primer psihičko zlostavljanje dece i oduzimanje njihovog prava da imaju oca. Ne može da se ne zna za kršenje prava jednog oca da bude sa svojom dečicom koja su mu sve na ovom svetu. Možda ja grešim, možda stvarno ne znaju, pošto to nije toliko interesantno kao ko koga „hefta“, gde i kako, kao i pozivanje ljubavnica na ispovesti i priče iz „1001 noći“. Ukoliko se zapitate ko i šta mi je „zadrmalo kavez“ za ovako nešto, odgovor je sledeći. Ne, nisam gladan i sav sam svoj, ali činjenica da mi je danas trebalo sedam minuta da prepoznam svoju rođenu kćerkicu u školskom dvorištu, pošto je nisam video ni sam ne znam koliko meseci, je ta koja mi je dala za pravo da napišem sve ovo što sam napisao. Činjenica koja mi daje za pravo da kažem i sledeće:
– Dobro se pazite da ne dođete u situaciju gde ću moći da vam se osvetim, decu vam neću oprostiti nikada.