Danas ti pišem prvo pismo.
Posljednje je odavno poslano.
U njemu je sve,
Sve što nikada rečeno nije.
Stale su sve bijele lađe,
I ona iščekivanja.
Naguran je i drhtaj tijela,
Pokriven nadom.
Sva ta rosna trava.
I boje mjeseca pred kišu.
Jedno okupano lice,
Naslonjeno na tananu brezu.
Stale su i zvijezde.
I niti mjesečinom pletene.
Stale su i ruke,
U poznatoj formi,
Nedodira.
U njemu sam ja bez tebe,
I ti bez mene.
Izgubljeni u bezvremenu.
Nedokučivi stvarnosti.
Zašuškani snovima od mašte.
Danas ti pišem posljednji put,
Ovo prvo pismo.
I sve je u njemu puno praznoće.
Neispisana slova.
Neizgovorenih riječi.
Samo kist prelazi platnom,
Bez obrisa,
Bez traga,
Kroz pustoš.
Više nema sjećanja.
Praznina je sve prekrila.
Odlazim .
Odlaziš.
I ostavljam sve.
I ostavljaš sve.
Nema ni čekanja,
A ono mi u ovom trenu treba.
Ugašeno je svjetlo svjetionika.
Izgubljen orjentir je.
Zaustavljeno vrijeme.
Magla obavila misli.
I čemu sjećanja?
Neoživljena.
A samo sam volio taj njen osmijeh.
Ne smijem se više.
Nedorečenost je konačno dorečena.