Danas će ti svi pisati. Zvat će te na telefon i pitati jesi li živ, držiš li se i boli li te. Ranjen si, opala ti je kosa i krv ti se skorila na tijelu. Nećeš im se uslikati, nateklo ti je lice i teško će ti biti govoriti. Zamolit ćeš da nazovu kasnije.
Danas će svi misliti na tebe. Bjesnit će na religije, čovječanstvo, zlo, jedni na druge. Psovat će one tamo, nas ‘vamo, njih gore i svakoga tko im padne na um. Govorit će ti da ništa ne brineš, da će te osvetiti netko nekad. Govorit će ti da si ti junak, da ćeš preživjeti. Stavljat će tvoje ime pored svoga. „Ja sam Pariz,“ reći će, a kad završe sa svojim mislima odahnut će što nisu. Ti ćeš spustiti slušalicu i prebrojati koliko je života iz tebe izašlo.
Danas će te svi spominjati. Bit ćeš primjer za dobro. Bit ćeš oruđe protiv zla. Tvoje će se ime provući po svim portalima, za tobom će plakati djeca koja te nikad vidjela nisu. „Uvijek ćemo imati Pariz,“ govorit će, a svoja bračna putovanja otkazivati i premještati za neko sretnije mjesto iz nekih sretnijih priča.
Danas će ti svi donijeti cvijeće. Najljepše na svijetu, najljepše iz svog vrta uspomena. Vraćat će se u onaj stari album za slike i prisjećati se kako ste se voljeli. Modrice su ti sada na licu, nisi više tako lijep. Zalazak sunca večeras neće popratiti stvaranje novih života. Izdišeš strah, bojiš se i boli te. Boli te, je li tako?
Volim te. Nedostaješ mi. Čuvaj se. Doći ću. Nisam ti to stigla reći jučer. Nisam, zato što sam glupi čovjek koji zove i šalje cvijeće samo kad se prolije krv. Ti si meni grad, ti imaš sve ljude ovoga svijeta da te se po jednom sjete svaki dan. A šta da si mi osoba i da te danas stvarno više nema? Opet bi sve bilo isto. Opet bih bila glupi čovjek. Danas bih ti pisala, zvala bih te. A jučer bih te ostavila za kasnije i više nikad ne bih mogla živjeti s tim.
Ne volim kolektivne euforije ni u kakvom kontekstu. Ali ti nisi kolektivna euforija. Ti si ti. Ti si moj grad ljubavi. Moj popodnevni san uz laganu kišu kroz koju dopire miris strasti. U tebi sam spoznala sebe kroz svoje najdraže ljude. Vodio si me po svojim ulicama kao što starija sestra vodi mlađu na prvu kazališnu predstavu. Ti si moja platonska ljubav s gradom, moja najživlja ljubav s čovjekom. Danas će te svi voljeti, a sutra? Sutra ćeš opet ostati sam u gomilama. Mont Martreom proći će tišina i tek poneki uplašeni kist preći će preko platna.
Danas će ti svi pisati. Tebi pisati, a sebe se stidjeti.
FB: Ogledalo Duše www.facebook.com/PogledajPozorno