Vidio dragi Bog da se Ante Pavelić navikao na najstrašnije vatre pakla i da je bol koju trpi puno manja od one koju zaslužuje, pa odlučio da ga pošalje na kraće odsustvo na ovaj svijet, ne bi li na kratko zaboravio na paklene muke i da mu tim bude teži povratak nazad. Gdje bi, šta bi s njim – Bog ga spusti u Jasenovac, da se malo podsjeti zbog čega trpi sve ono što trpi u paklu. Pavelić, naravno, isto kao i njemu slični, ne ugleda u Jasenovcu spomen obilježje žrtvama njegove politike, već ugleda spomen ploču poginulim pripadnicima HOS-a na kojoj piše: „ NEOVISNOST I SUVERENOST REPUBLIKE HRVATSKE ŽIVOTIMA SU IZBORILI I PRIPADNICI HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA – HOS-A…“ i u grbu u donjem lijevom uglu on vidi i pozdrav „ZA DOM SPREMNI“. Nakon ovog, očekivano, Pavelić shvati kako je on u svom naumu ipak uspio, barem posthumno, i da je sad Hrvatska konačno nezavisna i bez Srba i Židova. Pomislio je, takodje, i da Hrvatska slavi njega kao osnivača i 10.04. kao datum formiranja, jer je na taj datum 1941.godine proglašena NDH. Ipak, poučen bogatim iskustvom kad su pogrešne procjene u pitanju, on odluči da još malo ispita stanje stvari prije donošenja konačnog zaključka. Šetajući i razmišljajući, dođe on tako do nekog odmorišta na auto-putu A1, nekadašnjem putu „Bratstva- jedinstva“ i tu sretne kamiondžiju dok odmara i počne sa njim razgovor. Slaže mu Ante da je već dugo odsutan sa ovih prostora i da ima djelimičnu amneziju kao posljedicu saobraćajne nesreće zbog koje je dugo bio i u komi i zamoli ga da mu objasni od kad je Hrvatska samostalna, ko sve u njoj živi itd. Njemu vozač u najkraćem odgovori, shvati Ante da u Hrvatskoj nema mnogo ni Srba ni Židova, ali opet pita kakav je odnos današnje Hrvatske prema ustašama i prema njemu, sve krijući svoj identitet. „ Zvanična politika kaže da se radi o zločinačkom pokretu i današnja Hrvatska država, barem zvanično se ograđuje od NDH i stidi se tog perioda, iako se tu i tamo, a za vlastite potrebe političara progleda kroz prste simbolima i izlivima ustaštva u javnost“, reče njemu kamiondžija. „A-ha“, prilično razočarano reče Ante. „ Dokle ideš majstore i da li bi i mene povezao dio puta ?“, upita Pavelić kamiondžiju. „Idem do Banja Luke, ali odmaram dok ne prođe ta sva gužva zbog ovog praznika“, reče njemu ovaj. Kada ga bivši poglavnik upita o kakvom prazniku se radi i šta se dešava, kamiondžija mu objasni da je na današnji dan službeno proglašena republika koja nije bila međunarodno priznata van uticajne sfere njenih vanjskih “prijatelja i zaštitnika”, pod čijim pokroviteljstvom je i proglašena i koji su naoružali njene novoformirane jedinice, čime su stvoreni uslovi za sprovođenje fašističke politike prema manjinskim narodima u okviru njenih proglašenih granica. Inače, njeno formiranje je u određenim političkim krugovima, kao i u samom narodu doživljeno kao rješenje nacionalnog pitanja koje je pokrenuto još nekoliko godina ranije. Ubrzo su u njenim granicama počeli da se dešavaju zločini stravičnih razmjera, kako prema manjinskim nacionalnim zajednicama, tako i prema neistomišljenicima i protivnicima režima. Dolazi do formiranja koncentracionih logora po uzoru na koncentracione logore u fašističkoj Njemačkoj. Sami logori su bili višenamjenski: sabirni ( u njih su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih njenih krajeva), prolazni, radni, kažnjenički, zarobljenički i logori smrti. Na desetine hiljada ljudi je nevino stradalo u tim logorima, isključivo zbog toga što su bili pripadnici određenog naroda, odnosno iz najnižih fašističkih pobuda egzekutora i njihovih političkih i vojnih vođa. Uprkos svim poznatim i priznatim činjenicama o njenom postojanju ipak se i danas još uvijek obilježava datum njenog formiranja i njen vođa se nerijetko smatra narodnim junakom i mučenikom, a na javnim manifestacijama se još uvijek susreću njena obilježja i odjevni predmeti sa slikama dokazanih ratnih zločinaca iz perioda njenog nastajanja. Povodom datuma njenog formiranja Mile Dodik je organizovao paradu vojske, policije, dupeuvlakača, poštara, pijanstva i kiča, pa je pola grada blokirano i on neće da nastavi dok se ta gužva ne raščisti. „Čekaj prijatelju“, uzbuđeno će njemu Pavelić,“ Zar ti ne reče da se Hrvatska zvanično odriče NDH, a eto slavi dan njenog nastanka i to u Banja Luci koja je i planirana da bude glavni grad NDH ?“. „Je li to danas 10.travnja ?“.” I htio si valjda reći Mile Budak, nećak Ante Pavelića i ministar u vladi NDH, a ne Mile Dodik ?”. Kamiondžija shvati da je konfuzni stoper sve pomiješao pa mu objasni o kojoj republici i kojem datumu se radi. „Sad mi tek ništa nije jasno“, opet zavapi Ante,“Srbi, čiji su očevi i djedovi bili žrtve države i politike koju je NDH provodila su napravili na isti način republiku i to još slave ?“. „Zašto se službena Hrvatska odriče politike NDH, a Srbi se ne odriču, iako su im preci žrtve te politike?“. „Ja ću malo odspavati“, reče mu kamiondžija već umoran od objašnjenja, a za posljednja pitanja i nije imao odgovor. „Ti uđi u kabinu, sjedni i čekaj da se probudim, ili potraži drugi prevoz, kako god hoćeš“. Poslije toga vozač uđe u kabinu i leže na krevet iza sjedišta. Ante ostade vani, uhvati se za glavu, pogleda prema nebu i zavapi. „Jasno mi je što si me poslao ovde. Molim te, vraćaj me nazad. Tamo mi gori tijelo i na to sam skoro pa postao imun. Ovde sam par sati i već mi gori mozak. Bit ću bolji nego ikad !“. Bog je razmislio o njegovoj molitvi, ali se nije nasmijao. Ničeg, na žalost, smiješnog nema u svemu ovome.