Imena su omražena

ili kako profesorica Sandra postaje profesor

D. B. / 28. August 2020

Bosanski-hrvatski-srpski jezik(e) držala mi je odlična profesorica S. Z. čije je polje istraživanja rodno osjetljivi jezik. Na predavanjima i raspravama naučila me dvije stvari; prvu iz pravopisa, drugu iz života:

1. Nulla regula sine exceptione, ni jedno pravilo bez izuzetka ne postoji u ova tri jezikodijalekta.

2. Ne diskriminiraj/diskriminiši ni po kojoj osnovi, nikoga, niti na jednom od njih tri.

Prvo je lahko svarljivo i nema šire implikacije. Naučiš pisati/pričati ili ne naučiš - na volju ti; ako si pravopisno nepismen ne dovodiš nikoga u nezgodnu situaciju, štaviše, daješ jezikoslovnim snobovima razlog da žive i da im bude veselo.

Ali, drugo je problem. I mnogi toga nismo svjesni. Naime, jedan od učestalih vidova diskriminacije koji je do neprepoznatljivosti ukorijenjen u jezičkom dijelu naših mozgova jeste oslovljavanje žena muškorodnim titulama čak i onda kada postoji ženskorodna varijanta. Tako ćemo nerijetko čuti da je nastavnica A (bilo koje žensko ime, bilo koje narodnosti ili etniciteta) odličan PEDAGOG, a liječnica B vrstan DOKTOR. Inžinjerka C je odličan INŽINJER, radi na milionskim projektima, a novinarka D je veoma objektivan NOVINAR.

Međutim, slabo plaćeni i (nažalost) manje cijenjeni poslovi, koje u većini slučajeva rade žene, bez problema mijenjamo kroz rod. Tako imamo kuharicu, čistačicu, sobaricu, kućanicu, domaćicu. Odavde se granaju mnoga pitanja. Recimo, kako to da kuhar češće može imati konotaciju poznatog šefa poznate kuhinje, a kuharica je teta koja radi u menzi? Ili, zašto je domaćin muškarac koji dobro organizira kućnu ekonomiju, a domaćica žena koja kuha i čisti u toj kući?

To je zato jer naš mentalni sklop nije odmakao daleko u proteklih 200 godina. Ni muški, ni ženski. Nekima je i danas hadžinica hadžijina žena, kao što je Nušiću gospođa ministarka (opisana prije haman sto godina) ministrova supruga. Neke žene za sebe kažu da su PREDSJEDNIK Republike Srpske i nije im problem da ih se oslovljava sa CVIJANOVIĆEVA, kao nekog ko pripada Cvijanoviću. I to je uredu, ako im je tako draže. Mnogim ženama nije.

Jer žene, za razliku od našeg kolektivnog mentaliteta, jesu odmakle i svojim obrazovanjem i svojim titulama. Zaslužuju da ih se oslovljava u ženskom rodu i da se radi na razbijanju podsvjesnog mišljenja da je predikativni adjektiv u muškom rodu jači, bolji, ljepši i značajniji nego onaj u ženskom, odnosno, da profesorica E može biti i jeste odlična PROFESORICA bez da se umanjuje vrijednost značenja.

I za nekorištenje ženskorodnih titula nije opravdanje što nekad zvuče rogobatno. Tako zvuče jer ih se ne koristi. Dok nam VOJNIKINJA ne počne zvučati normalno, nema nama odmicanja od jezičke diskriminacije.

Nomina sunt odiosa, ona koja diskriminiraju.



Damir Bešlija

za konkurs


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.