Daleko je ta Bosna.
Osjetila sam neku potrebu, da iznesem sve ove okupirane misli iz moje glave na virtualni papir.
Ja sam tipično studentsko mladunče koje je tražilo svoj izlazni put iz zemlje prebukirane nezaposlenošću, negativnim vibracijama.
I napokon sam izgurala sve svoje ciljeve , snove u realizaciju.
Moja profesija jeste novinarstvo, upravo zbog toga bi možda bilo logičnije da moj mozak nije ispran medijskim silovanjem zemlje u kojoj sam rođena, odrasla.
No, ja sam ipak ispala ovca među stadom.
Izuzev svojih advanturističkih segmenata koji su usađeni u meni, bježanje na godinu dana, je bilo jednim dijelom i zbog moje zabrinutosti zbog budućnosti.
Nisam željela biti samo brojka i još jedna u nizu objekata srezanih na listi biroa.
Zato sam iskoristila ugodno sa korisnim.
Nakon par iscrpljujucih mjeseci apliciranja, traženja načina da se nadogradim kao potpuna osoba ( van moje zemlje ), ugledala sam svjetlo dana.
Trenutno sjedim u svojoj kancelariji sa ljudima diljem svijeta, kroz prozor se naziru savršene istanbulske ulice, koje prožima jak miris začinjene turske hrane, čujem glasne zvukove temperamentnih Turčina.
Sjedim, radim posao koji sam toliko priželjkivala.
Gradim poznanstva sa ljudima iz potpuno drugih kultura, pozadina.
Živim u gradu koji samo na jednu sekundu oduzima kisik iz pluća, najljepše misli iz mozga, najače emocije iz malog krhkog organa.
Moja očekivanja su bila potpuno različita, bila sam sigurna da ću se adaptirati u svakom mogućem smislu.
Da ću biti emocionalno stabilna, da ću biti sretna jer sam obezbjedila svoju budućnost, da ću se nakon ove jedne godine predviđene u Istanbulu, potruditi da ostanem zastalno.
Jer izuzev moje familije, prijatelja, ja nemam zemlju koja će mi omogućiti ono što mi treba.
No nije tako, ne želim biti tipična bosanska , hercegovačka ovca koja je napuhana samo negativnim vibracijama od strane svojih ljudi, svog naroda, svoje zemlje.
Volim svaki njen pedalj, volim naš sevdah koji dirne dušu u srž, volim pristupačnost koja nas obilježava kao narod.
Sad bih kao nekad prošetala sarajevskim ulicama koje su prožete maglom.
Poslije moje šetnje prošetala bih Ferhadijom, otišla bih na kafu u Ribicu, i opet bih se osjecala kao Alisa u zemlji čudesa.
Ovdje imam sve što mi treba, više mogućnosti, opširnije sadržaje za moj život.
Imam priilku da nadogradim svoj život u zemlji koja je u neprestanom rastu u uspjehu.
Ali, sve što je srcu drago , daleko je.
Samim primjerom što sam ostvarila svoje ciljeve, to za mene govori dovoljno.
Ništa nije nemoguće, nije nemoguće ostvarit se i ostati u našoj zemlji koja je u procesu sazrijevanja, ustajanja.
Nedostaje mi sve, i pitam se zašto je tako teško priznati da želiš da se vratiš u svoju maticu.
Jel to grijeh za nas, mlade koji su isfrustrirani stagniranjem.?
Da li nam je nametnuto da ako imamo priliku živjeti u inostranstvu, da tu moramo i ostati, jer je tako programirano.
Svačiji život je zaseban, svatko može svojim rukama stvoriti svoj svijet,pa čak i u Bosni.
Sve ovo što imam ovdje, zašto ne bih imala i u Bosni.
Zar mi nismo jedinka sama za sebe.
Da li smo toliko pasivni, da krivimo druge za nas neuspjeh, za našu prebukiranu nezaposlenost, i sve ostalo što dolazi uz nas.Ovdje sam već neko vrijeme, ne dugo da bih se navikla,al vec poprilično dugo da bih sve ovo shvatila.
Šta će biti poslije mog jednogodišnjeg angažmana u ovom prelijepom gradu, ne znam.
Ne zelim znati, ako i ostanem, moji razlozi neće biti rezultat višegodisnjeg ispiranja mozgova kroz naše medije i pasivne ljude koje imamo u društvu.
Sve je u našim rukama,sve je stvar odnosa prema svakoj sredini u kojoj živiš.
You make your sunshine.