Nije riječ ni o jednoj ženi. Nije riječ, nedaj Bože ni o jednoj religiji, ni o naciji. Neka ih. Neka se šarenimo. Riječ je o jednoj ideji. O ideji jednakosti, bratstva i drugarstva. O jednakosti ljudi, religija i nacija. O jednakosti proletera, radnika i seljaka. O jednakosti svih ljudi ovoga svijeta. O tome da smo svi isti. Da svi imamo ista prava i da svako ima onoliko koliko mu treba.
Riječ o tome da je ideja nejednakosti porazila ideju jednakosti. Nejednakost je nešto što se njeguje. Svetost koja nam je nametnuta, a da to nismo ni osjetili. Nejednakost je sama suština kapitalizma. Jer, Bože moj, nismo svi isti. Neko je sposobniji, pametniji i treba da ima sve, a neko drugi sve to nije i ne treba da ima ništa. Iz nejednakosti izrasta napredak. A napredak donosi boljitak. Ne boljitak, boljitak je lijepa riječ i ne razumije je svako. Ali svako razumije riječ profit. Nejednakost donosi napredak i profit, za one pametne i sposobne. Ostali neka crknu. Surovo? Pa jeste, ali život je takav. I priroda je takva. Zar evolicija ne počiva na opstanku boljih i sposobnojih? Šta ima prirodnije od toga? Ništa. Život je zvjerinjak i to treba da ostane.
Nije tajna da velike kompanije kroje svjetski poredak. Pomno se radi na tome da velike kompanije budu još veće, da veliki profiti budu još veći. Nije tajna, takođe da su bogatstva Planete ograničena. Svi to znamo. Nema dovoljno za sve. Oni su nas ubijediili i da ne treba da bude za sve. Treba da bude za njih, pametne i sposobne. Mi ostali, nepametni i nesposobni treba da radimo i šutimo. Temeljito su razrađene taktike da tako traje i da tako bude, za vijeke vijekova. Amen. Obezbijedili su da ideja nejednakosti bude opšte prihvaćena i normalna. I jeste. Ne recite da nije. Planski, temeljito i dugotrajno su radili na tome.
Svi znamo da ima gladnih i svi znamo da se ogromne količine hrane bacaju. I svi znamo da gladuju ljudi u zemljama iz kojih se besramno izvlače sva bogatsva. I znamo takđe, da isti ti gladni i bijedni rade dan i noć, njihova mala djeca rade dan i noć. To nam je normalno. Zbog toga beskrajno poštujemo one koji daju dobrovoljne priloge da im doture koju koru hljeba. Dirnuti smo njihovom dobrotom. Proglašavamo ih za svece, a svi znamo da su direktno ili indirektno bogati zahvaljujući bogatsvu zemalja tih bijednika i radu tih istih bijednika. Robova na plantažama pamuka i šećera. Robova u rudnicima dijamanata i zlata. Robova pravih i onih koji su ropski plaćeni. Znamo, ako se samo malo potrudimo da mislimo. Ako samo malo, na jedan tren, zanemarimo da je njihova bijeda proglašena za njihovo nasljeđe i prihvaćena kao normalna. Oni su primitivci koji ratuju za svaku sitnicu, za vjeru i za naciju. Oni su prljavci koji oboljevaju od raznih bolesti i tako ugrožavaju sve nas. Novine i druga glasila prepuni su huškačkih članaka plaćenih pera, huščačkih izjava plaćenih političara u kojima se veliča nejednakost njihovih vjera i njihovih nacija. Izmišljaju se neprijateljstva i neprijatelji, prave se žarišta i pališta. Sve da bi bili i ostali bijedni, kakvi već jesu. Toliko su nas omađijali, toliko su nas začarali, kao bajalicama. Hipnotisali su nas svojim mantrama i slavama normalnog bogatsva za pojedine, za sposobne i pametne. Povjerovali smo im.
Ideja jednakosti i prava da svi žive kao ljudi, bez obzira na svoje sposobnosti, koja je bila temelj komunizma, zgažena je. Kao što je zgažen komunizam. Ništa veliki kapitalisti ne mrze tako kao komunizam. Ježe se i od mrtvog komunizma. Komunizam danas mrze i djeca u kolijevkama djece komunista. Toliko je temeljito zablaćeno sve u vezi sa njim. Kao kroz sito i rešeto, kao što iz zagađene rijeke isplivavaju plastične flaše i kese, tako je iz komunizma izbačeno najružnije i najgore i dignuto na sva zvona. Ne branim ja kominističke diktatore, ne branim ja manijaka Staljina. Ne branim ja prokletnike koji su slali ljude na razne Gole otoke. Ne.
Nisam ni sociolog, ni psiholog, ni političar. Ne umijem umno da objasnim, zašto je komunistička država koja je trebala da silom održi jednakost svih ljudi postala tiranska. Možda to nije ni teško objasniti. Ali mi se ne da sada da o tome pišem. Pišem o tome kako je decenijama rađeno na tome da se zaboravi prekrasna, prelijepa, predivna ideja jednakosti i bratsva među ljudima. Ideja koja je začela komunizam. Kako je zaboravljeno da su proleteri svih zemalja sanjali o boljem svijetu. Djeca naša mrze komunizam, a ne znaju da je za tu ideju mnogo ljudi gladovalo, patilo i ginulo. Mnogi ljudi su išli u daleke i tuđe zemlje, da pomognu ljude koje su smatrali braćom. Ne po vjeri, ne po naciji, nego po ideji i želji da svijet bude jednako lijepo mjesto za sve. Ta moćna ideja spajala je danas nespojivo. Pravoslavce, katolike, protestante, muslimane, radnike, seljake, intelektualce. Zbog te plemenite ideje mnogi ljudi su umirali u strašnim mukama, a svoje drugove nisu odavali. Svoju braću, ni po čemu, osim po vjeri da su isti i da treba da budu isti, nisu odavali. Mnogi su buržujski sinovi ostavljali bogatsvo svojih djedova i očeva i ginuli u tuđoj zemlji, boreći se sa ljudima koje nisu poznavali za pravdu i slobodu. Za jednakost i bratstvo među ljudima. Da se ujedine proleteri svih zemalja, da se dignu svi sužnji na Zemlji.
Sva tehnologija, televizija, društvene mreže, sve je perfektno iskorišteno, da od ideje bratsva i jednakosti ne ostane ni kamen na kamenu. Proturaju se i reklamiraju kobajabi borbe za ljudska prava. Ljudi se boje u roza i šetaju ulicama ispod kojih žive drugi ljudi u kartonskim kutijama. Propali, ojađeni i obespravljeni zbog proždrljivih banaka čiji su vlasnici basnoslovno bogati vlasnici svega. I mi se svrstavamo za i protiv onih u roze obojenih, da ne vidimo one bezbojne, koji sunca ne vide. Sa raznih ekrana ispred naših očiju šetaju goli i polugoli, rogati i repati, našminkani i izbajhani, napuhani i presukani ljudi, koji su nam uzori u nečemu. Ni sami ne znamo u čemu. Trošimo svoje vrijeme i svoju dušu na uvrnute zabave u kojima ljudi jedne druge posmatraju dan i noć i pokazuju svoje najtamnije strane. Sport nije više sport, zabava za mlade i stare, nego gladijatorstvo koje se basnoslovno plaća. Da bi donosilo profite i da bi bogati bili još bogatiji. To je recept koji funkcioniše još od Rimljana.
Nema više napredne omladine koja treba da nosi ideju progresa. Jer, progres je danas borba za prestiž i bogatstvo, a ne jednakost i napredak za sve. Progres više nije borba za slobodu, za slabe i ugnjetavane. Progres je fotošopirao svoje lice.
Sloboda i jednakost. Moćna ideja, opasna ideja, kojoj je zatrto i sjeme u sjemenu.