Možda bi trebalo da napišem bajku o Sarajevu da se ne uvrijede ljudi? Možda bi trebalo imati obzira i prešutjeti neke stvari? Možda bi trebala napisati nešto ljepše i slađe poput tufahije, baklave i tahan halve? Ne bi trebalo da kvarim merak, ćejf, rahatluk narodu utopljenom u imaginarni suživot koji je ionako toliko krhak da se ne smije objaviti ni obični tekst sa drugačijom verzijom stvarnosti? Možda bi trebala biti slatka kao zamotana kiflica posuta šećerom s kojom se slade kone i komšinice dok ispijaju kahvu i umaču rahat lokum u crnu tekućinu preko koje kipe riječi bratstva i jedinstva. Možda bi trebala i mogla to napisati ali previše mi je muka od šećera i zaliva s kojim se masa svijeta zavarava i zatvara oči kad je Sarajevo u pitanju. Napisat ću bajku kao i mnogi prije mene i poslije mene. Bajka. To ljudi vole. Dovoljno je poslušati šta političari govore i jasno je koliko narod voli bajke. Priče poput moje nisu bajka i zato bi se čudila da se objave. Istine poput moje ne postoje i zato bi trebalo da napišem bajku…
Ne postoji sličan grad poput Sarajeva. Toliko ljudi različitih kultura na jednom mjestu. Bogatstvo života prisutno u jednom gradu u beskrajnim nijansama izraženo kroz arhitekturu, istoriju i grad koji se rađa i umire u isto vrijeme kako je opisao Ivo Andrić. Sarajevo ima dušu i to svi koji čuju za Sarajevo kažu. Poseban duh bosanaca koji su veseli, puni energije i humora koji je spašavao i najgore i najteže periode u istoriji naroda. Sarajevo je okruženo velikim planinama, maglovitim obroncima koji ukrašavaju beskrajne kuće a niz njihove sokake se spuštaju lijeni i magloviti oblaci kad je jesen a bijeli snijeg po krovovima kad je zima. Baščaršija miriše na ćevape, čuju se zanatlije kako rade na metalu, zlatu i peče se kafa u radnjama i servira u velikim i masivnim džezvama. Ljudi zajedno sjede i druže se cijele dane. Suživot. U Sarajevu su tri velika religijska objekta veoma blizu. Pravoslavna crkva, katolička katedrala i džamija na Baščaršiji svjedoče o neuništivom suživotu koji je opstao unatoč svim nedaćama koje su snašle narod i grad kroz godine. Čitava stoljeća je Sarajevo preživljavalo miješanje naroda i kultura i to mu je donijelo prepoznatljivu dušu. Građevine iz doba Austrougarske svjedoče o uticaju Europe i kulture donoseći gradu neke od najljepših građevina a potom imamo i građevine iz doba turske vladavine, potom moderne i visoke staklene tornjeve iz modernog doba današnjice. Sarajevo ima svoju posebnu boju, miris u zraku pomiješan sa kišom, oblacima koji se lijeno kotrljaju po obroncima u svim nijansama sive sve do tamno ljubičaste kada pogledamo prema vrhovima Trebevića, visokim šumama i širokoj rijeci koja protiče kroz grad. U tom gradu je nastalo toliko umjetnosti, muzike i istorije da nijedan drugi grad iz bivše Jugoslavije ne može ući u poređenje kad su umjetnici u pitanju. Grad umjetnika, muzike, sevdaha i roka. Legendarni muzičari su karijere započeli upravo u Sarajevu. Umjetnici i slikari su svoje karijere obilježili radovima koje je nadahnuo upravo taj grad, prekrasan, jedinstven i neponovljiv grad sa svojim narodima, kulturama, građevinama koje dokazuju da je suživot unatoč svim razlikama ipak moguć, jednostavan i lijep. Sarajevo je po tome jedinstveno, prekrasno i posebno. Ne postoji osoba na Balkanu koja nema neku ideju, emociju ili misao kad se Sarajevo spomene. Nekome su to legendarni ćevapi kod Želje, nekome muzička scena koja je osamdesetih nastala upravo u Sarajevu, nekome predivne građevine koje su simboli grada a nekome bosanski humor koji je zaštitni znak grada. Svi imaju neku asocijaciju na Sarajevo i zato je ono tako posebno, lijepo i neponovljivo. Sarajevo koje sam upravo opisala više ne postoji.
Kad sam se vratila u Sarajevo nakon rata nisam znala da ono više ne postoji. Fizički je sve bilo obnovljeno, grad je ponovo ličio na sebe ali zaboravila sam jednu stvar-Grad nisu njegove građevine nego ljudi koji žive u njima. Naravno da nisam odmah shvatila kako Sarajevo više ne postoji jer sam bila i ja zbunjena kao i mnogi ljudi koji su poput mene na kraju otišli iz tog grada. Bila sam zbunjena jer sam i dalje mogla otići na iste ćevape, u istu crkvu, prošetati šetalištima i izlaziti sa svojim društvom i prijateljima koje sam stekla kroz posao u bolnici. Nisam vidjela na početku kako postoje dva Sarajeva. Jedno je ovo iz bajke a drugo je ono iz stvarnosti. Nitko ne priča o stvarnom Sarajevu. Nitko…
U stvarnosti se osjećam nepoželjna. Suvišna i zato večeras odlazim iz ovog grada. Nisam uspjela u tri godine da se naviknem a potom sam odustala od pokušaja i odlučila da se vratim u Švedsku svojim roditeljima. Nisam pristala na život u ovakvom gradu. Nisam mogla više. Kad sam slušala sve te priče o Sarajevu odlučila sam se vratiti ali to je bila prva greška, brzo je slijedila i druga greška da nađem posao ovdje i sve do ovog momenta kad odavde odlazim i sve moje greške prestaju. Moram priznati sebi kao što sam priznala i svojoj majci da sam bila glupa. Sarajevo o kojem je ona meni nekad pričala više ne postoji. Nema ga. Ono je dio legendi, bajki i priča iz hiljadu i jedne noći za mase gladne ćevapa, jeftinih šala i ideje o tome da se na Balkanu može živjeti u jednom gradu sa tri različita naroda. Može li? Zašto onda nema tri naroda u Sarajevu? Tako jednostavno pitanje bez odgovora.
Sarajevo je prazan grad. Tko ostane malo duže i pogleda malo bolje vidjet će. Prazan i očišćen grad. Svake godine se čitav grad oblijepi plakatima o Srebrenici i da se ne zaboravi genocid ali svake godine još stotine i stotine ljudi bude zaboravljeno u srcu Sarajeva jer ode, nestane i umre. Genocid u svilenim rukavicama. Genocid koji ćeš dobiti u otkaznom pismu lijepo ispisan i uredno objašnjen razlog zašto više tvoje usluge nisu potrebne-Nitko ti neće napisati ovim riječima ”Poštovani Vaše ime i prezime nije u skladu sa ostatkom naše kompanije i Vaše usluge stoga nisu više potrebne”. Nakon nekog vremena kad prošetaš gradom osjetit ćeš još genocida nad sobom jer nemaš odgovarajuće ime i prezime a želiš da jedeš svinjetinu za večeru. U mesari ti neće dati svinju. Nema za tebe. Nitko ti ne kaže u mesari ovim riječima ”Vaše ime i prezime koje jede svinje nije dobrodošlo u ovu mesnicu idite u Srpsko Sarajevo pa jedite tamo” . Nitko mi nikad nije rekao nešto tako naravno ali sam izgubila posao i nisam mogla naći komad svinjskog mesa u tolikom gradu za večeru. Sarajevo u kojem se ljudi druže, piju kafu i rakiju uz duge razgovore i smijeh pokušala sam naći u samom srcu grada. Otišla sam u glavni tržni centar i naručila kafu i čašicu rakije-Konobar mi je objasnio kako se alkohol ne služi u tom tržnom centru, nije u skladu sa pravilima, religijom i narodom koji je otvorio tržni centar u srcu Sarajeva. Nema pića za ljude poput mene. Nema posla, nema mesa, nema pića i nema života. Sve to sam doživjela. Veoma lahko. Nisam govorila lahko na svom poslu zato sam ga lahko i izgubila…
Izlazim iz kuće. Idem na aerodrom. Nitko od umjetnika koji su obilježili Sarajevo ne živi više u Sarajevu. Nema ih. Ne žele da žive u ovom gradu ali na televiziji jako lijepo govore o njemu. Da sam umjetnica i javna ličnost i ja bi morala govoriti lijepo zbog publike u gradu. Nisam. Obična sam djevojka sa pogrešnim imenom i prezimenom za ovaj grad. Shvatila sam prekasno da nema života za mene u gradu suživota i zato poput svih njih odlazim iz tog grada. Sarajevo mogu nazvati samo srednjom imenicom-Ono. Ono postoji na razglednicama, uspomenama, pločama koje čuvaju jugonostalgičari i u legendama o Olimpijadi kad je cijeli svijet gledao u to što danas zovemo gradom. Sarajevo nije grad. Ono je uspomena života koji više ne postoji. Uspomena sačuvana u kopijama jeftinog humora u pokušaju, blijedih žena na platnima koje su oslikali slikari poput Berbera koji je također otišao iz Sarajeva, figurice Vučka koja se čuva u vitrinama sa kristalni čašama i prekriva ih prašina zaborava. Prašina koja pada nakon što je Sarajevo raznešeno bombama, raketama i vatrom. Ništa nije ostalo. Ono nije grad. Kuće koje su opisivali slavni pisci i umjetnici više nisu samo kuće na obroncima grada nego beskrajni tornjevi džamija koje ujutro bude narod sa snažnim zvukovima od kojih pucaju stakla, zvučni zidovi i moraš se probuditi. Ustajala sam svako jutro iako nisam išla u džamiju ona me svako jutro nasilno budila jer sam živjela u blizini jedne. U crnoj noći bi se pred zoru prolomio zvuk molitve i ja bi se trznula iz kreveta, prepala bi se na početku a potom sam navikla kao i na sve ostalo. Navikla sam se da pokrijem dekolte na poslu, da kažem lahko, mehko i da naručim kahvu. Navikla sam da jedem u uredu ili skrivena kad cijeli grad posti da me netko ne pogleda krivo na ulici. Navikla sam da ne idem u centar grada na piće jer mi neće poslužiti rakiju u tom tržnom centru sa arapskim svijetom u srcu Europe. Navikla sam da ne jedem svinjetinu i da idem sve do druge države ako treba da pojedem komad mesa po svom izboru. Na sve sam to navikla a onda sam jednog dana shvatila kako sam u toj navici i nestala. Izbrisana. Zaboravljena sam ostala prolazeći ispod plakata sa naslovom-Da se ne zaboravi. Mene su svi zaboravili i moj narod je zaboravljen. Nema plakata za sve ljude koji su napustiti Sarajevo. Nema plakata za sve umjetnike koji su napustili Sarajevo. Nema plakata i nema riječi jer ti ljudi ne postoje. U tome je snaga takvog genocida. Ljudi se prave da ne postoji. Genocid u svilenim rukavicama koje lagano i nježno metu površinu Sarajeva od nečistih ljudi. Ljudi koji ne poste, ne mole, ne govore H u svakoj svojoj riječi, nemaju pokrivena lica d bradama i kose maramama. Taj tihi, nježni i lagani genocid bez ijednog jedinog pucnja je Sarajevo pretvorilo u selo bez oblika, imena i budućnosti-Sarajlija nema u Sarajevu ali o tome nitko neće da napravi plakat. Nemaju vremena da naprave plakat o ljudima koji živi nestaju jer se bave mrtvim ljudima i bavit će se sve dok cijeli grad ne bude prekriven zaboravom. To je uredu. To nije moj grad, nije moj život i mogu da biram. Odabrala sam i nestala.
U gradovima možeš bez problema pojesti komad svinjetine, naručiti rakiju u centru grada, jesti u svako doba dana na ulici a da te nitko ne pogleda krivo jer ne postiš, možeš se obući kako želiš bez straha da će ti arapi sa svojim ženama priči i derati se na tebe kako si nepristojna, kurva i drolja. Sve to mi se dogodilo. Jela sam za vrijeme posta u parku i jedan me čovjek pljunuo. Pljunuo me prolazeći pored moje klupe dok sam jela sendvič sa sirom, bilo je vrijeme posta i nisam trebala javno da sjednem i jedem ali to sam shvatila tek kad je taj čovjek s bradom naišao i hraknuo na mene govoreći neku čudnu riječ koju nisam razumjela, plakala sam od šoka dok se njegova pljuvačka cijedila niz moj lijevi obraz. U tržnom centru mi je prišla zamotana gospođa i upozorila me na dubinu mog dekoltea, potom je prišao i njen muž sa takvim riječima i ostala sam zbunjena. Osjećala sam se kako nestajem. Iznad mene se radio genocid svaki put kad bi na poslu čula kako je moj narod kriv za sve. Kriva sam onda i ja. Iznad mene se radio genocid svaki put kad bi me izostavili sa ručka na koji se ide nakon posta jer nema smisla da jedem sa svojim kolegama i kolegicama kad nisam postila poput njih. Iznad mene se uradio genocid onog trenutka kad mi je šef rekao da dođem pokrivena, pristojno obučena na posao i da se u toj kancelariji govori lahko, mehko i kahva. To je bio genocid koji su svi zaboravili jer nema plakata za mene u Sarajevu jednom godišnje. Ja sam zaboravljena kao i sav onaj narod koji je nekad bio u katedrali i crkvi koje stoje jedna pored druge uz džamiju na Baščaršiji. Za taj narod nema plakata, nema spomena, nema mjesta u Sarajevu. Za narod koji više ne postoji osim kao ugrožena manjina na rubu istrjebljenja nema plakata. Nikad neće biti.
Dok odlazim odavde neću zaboraviti. Sarajevo se potrudilo da zaista nikad ne zaboravim. Nikad neću zaboraviti genocid koji je uradilo sa svojim ljudima iznad mene, mog imena, moje obitelji i mog života u ime suživota.
Da se ne zaboravi-Mene će zaboraviti…
Možda bi trebalo da napišem bajku o Sarajevu da se ne uvrijede ljudi? Možda bi trebalo imati obzira i prešutjeti neke stvari? Možda bi trebala napisati nešto ljepše i slađe poput tufahije, baklave i tahan halve? Ne bi trebalo da kvarim merak, ćejf, rahatluk narodu utopljenom u imaginarni suživot koji je ionako toliko krhak da se ne smije objaviti ni obični tekst sa drugačijom verzijom stvarnosti? Možda bi trebala biti slatka kao zamotana kiflica posuta šećerom s kojom se slade kone i komšinice dok ispijaju kahvu i umaču rahat lokum u crnu tekućinu preko koje kipe riječi bratstva i jedinstva. Možda bi trebala i mogla to napisati ali previše mi je muka od šećera i zaliva s kojim se masa svijeta zavarava i zatvara oči kad je Sarajevo u pitanju. Napisat ću bajku kao i mnogi prije mene i poslije mene. Bajka. To ljudi vole. Dovoljno je poslušati šta političari govore i jasno je koliko narod voli bajke. Priče poput moje nisu bajka i zato bi se čudila da se objave. Istine poput moje ne postoje i zato bi trebalo da napišem bajku…
Ne postoji sličan grad poput Sarajeva. Toliko ljudi različitih kultura na jednom mjestu. Bogatstvo života prisutno u jednom gradu u beskrajnim nijansama izraženo kroz arhitekturu, istoriju i grad koji se rađa i umire u isto vrijeme kako je opisao Ivo Andrić. Sarajevo ima dušu i to svi koji čuju za Sarajevo kažu. Poseban duh bosanaca koji su veseli, puni energije i humora koji je spašavao i najgore i najteže periode u istoriji naroda. Sarajevo je okruženo velikim planinama, maglovitim obroncima koji ukrašavaju beskrajne kuće a niz njihove sokake se spuštaju lijeni i magloviti oblaci kad je jesen a bijeli snijeg po krovovima kad je zima. Baščaršija miriše na ćevape, čuju se zanatlije kako rade na metalu, zlatu i peče se kafa u radnjama i servira u velikim i masivnim džezvama. Ljudi zajedno sjede i druže se cijele dane. Suživot. U Sarajevu su tri velika religijska objekta veoma blizu. Pravoslavna crkva, katolička katedrala i džamija na Baščaršiji svjedoče o neuništivom suživotu koji je opstao unatoč svim nedaćama koje su snašle narod i grad kroz godine. Čitava stoljeća je Sarajevo preživljavalo miješanje naroda i kultura i to mu je donijelo prepoznatljivu dušu. Građevine iz doba Austrougarske svjedoče o uticaju Europe i kulture donoseći gradu neke od najljepših građevina a potom imamo i građevine iz doba turske vladavine, potom moderne i visoke staklene tornjeve iz modernog doba današnjice. Sarajevo ima svoju posebnu boju, miris u zraku pomiješan sa kišom, oblacima koji se lijeno kotrljaju po obroncima u svim nijansama sive sve do tamno ljubičaste kada pogledamo prema vrhovima Trebevića, visokim šumama i širokoj rijeci koja protiče kroz grad. U tom gradu je nastalo toliko umjetnosti, muzike i istorije da nijedan drugi grad iz bivše Jugoslavije ne može ući u poređenje kad su umjetnici u pitanju. Grad umjetnika, muzike, sevdaha i roka. Legendarni muzičari su karijere započeli upravo u Sarajevu. Umjetnici i slikari su svoje karijere obilježili radovima koje je nadahnuo upravo taj grad, prekrasan, jedinstven i neponovljiv grad sa svojim narodima, kulturama, građevinama koje dokazuju da je suživot unatoč svim razlikama ipak moguć, jednostavan i lijep. Sarajevo je po tome jedinstveno, prekrasno i posebno. Ne postoji osoba na Balkanu koja nema neku ideju, emociju ili misao kad se Sarajevo spomene. Nekome su to legendarni ćevapi kod Želje, nekome muzička scena koja je osamdesetih nastala upravo u Sarajevu, nekome predivne građevine koje su simboli grada a nekome bosanski humor koji je zaštitni znak grada. Svi imaju neku asocijaciju na Sarajevo i zato je ono tako posebno, lijepo i neponovljivo. Sarajevo koje sam upravo opisala više ne postoji.
Kad sam se vratila u Sarajevo nakon rata nisam znala da ono više ne postoji. Fizički je sve bilo obnovljeno, grad je ponovo ličio na sebe ali zaboravila sam jednu stvar-Grad nisu njegove građevine nego ljudi koji žive u njima. Naravno da nisam odmah shvatila kako Sarajevo više ne postoji jer sam bila i ja zbunjena kao i mnogi ljudi koji su poput mene na kraju otišli iz tog grada. Bila sam zbunjena jer sam i dalje mogla otići na iste ćevape, u istu crkvu, prošetati šetalištima i izlaziti sa svojim društvom i prijateljima koje sam stekla kroz posao u bolnici. Nisam vidjela na početku kako postoje dva Sarajeva. Jedno je ovo iz bajke a drugo je ono iz stvarnosti. Nitko ne priča o stvarnom Sarajevu. Nitko…
U stvarnosti se osjećam nepoželjna. Suvišna i zato večeras odlazim iz ovog grada. Nisam uspjela u tri godine da se naviknem a potom sam odustala od pokušaja i odlučila da se vratim u Švedsku svojim roditeljima. Nisam pristala na život u ovakvom gradu. Nisam mogla više. Kad sam slušala sve te priče o Sarajevu odlučila sam se vratiti ali to je bila prva greška, brzo je slijedila i druga greška da nađem posao ovdje i sve do ovog momenta kad odavde odlazim i sve moje greške prestaju. Moram priznati sebi kao što sam priznala i svojoj majci da sam bila glupa. Sarajevo o kojem je ona meni nekad pričala više ne postoji. Nema ga. Ono je dio legendi, bajki i priča iz hiljadu i jedne noći za mase gladne ćevapa, jeftinih šala i ideje o tome da se na Balkanu može živjeti u jednom gradu sa tri različita naroda. Može li? Zašto onda nema tri naroda u Sarajevu? Tako jednostavno pitanje bez odgovora.
Sarajevo je prazan grad. Tko ostane malo duže i pogleda malo bolje vidjet će. Prazan i očišćen grad. Svake godine se čitav grad oblijepi plakatima o Srebrenici i da se ne zaboravi genocid ali svake godine još stotine i stotine ljudi bude zaboravljeno u srcu Sarajeva jer ode, nestane i umre. Genocid u svilenim rukavicama. Genocid koji ćeš dobiti u otkaznom pismu lijepo ispisan i uredno objašnjen razlog zašto više tvoje usluge nisu potrebne-Nitko ti neće napisati ovim riječima ”Poštovani Vaše ime i prezime nije u skladu sa ostatkom naše kompanije i Vaše usluge stoga nisu više potrebne”. Nakon nekog vremena kad prošetaš gradom osjetit ćeš još genocida nad sobom jer nemaš odgovarajuće ime i prezime a želiš da jedeš svinjetinu za večeru. U mesari ti neće dati svinju. Nema za tebe. Nitko ti ne kaže u mesari ovim riječima ”Vaše ime i prezime koje jede svinje nije dobrodošlo u ovu mesnicu idite u Srpsko Sarajevo pa jedite tamo” . Nitko mi nikad nije rekao nešto tako naravno ali sam izgubila posao i nisam mogla naći komad svinjskog mesa u tolikom gradu za večeru. Sarajevo u kojem se ljudi druže, piju kafu i rakiju uz duge razgovore i smijeh pokušala sam naći u samom srcu grada. Otišla sam u glavni tržni centar i naručila kafu i čašicu rakije-Konobar mi je objasnio kako se alkohol ne služi u tom tržnom centru, nije u skladu sa pravilima, religijom i narodom koji je otvorio tržni centar u srcu Sarajeva. Nema pića za ljude poput mene. Nema posla, nema mesa, nema pića i nema života. Sve to sam doživjela. Veoma lahko. Nisam govorila lahko na svom poslu zato sam ga lahko i izgubila…
Izlazim iz kuće. Idem na aerodrom. Nitko od umjetnika koji su obilježili Sarajevo ne živi više u Sarajevu. Nema ih. Ne žele da žive u ovom gradu ali na televiziji jako lijepo govore o njemu. Da sam umjetnica i javna ličnost i ja bi morala govoriti lijepo zbog publike u gradu. Nisam. Obična sam djevojka sa pogrešnim imenom i prezimenom za ovaj grad. Shvatila sam prekasno da nema života za mene u gradu suživota i zato poput svih njih odlazim iz tog grada. Sarajevo mogu nazvati samo srednjom imenicom-Ono. Ono postoji na razglednicama, uspomenama, pločama koje čuvaju jugonostalgičari i u legendama o Olimpijadi kad je cijeli svijet gledao u to što danas zovemo gradom. Sarajevo nije grad. Ono je uspomena života koji više ne postoji. Uspomena sačuvana u kopijama jeftinog humora u pokušaju, blijedih žena na platnima koje su oslikali slikari poput Berbera koji je također otišao iz Sarajeva, figurice Vučka koja se čuva u vitrinama sa kristalni čašama i prekriva ih prašina zaborava. Prašina koja pada nakon što je Sarajevo raznešeno bombama, raketama i vatrom. Ništa nije ostalo. Ono nije grad. Kuće koje su opisivali slavni pisci i umjetnici više nisu samo kuće na obroncima grada nego beskrajni tornjevi džamija koje ujutro bude narod sa snažnim zvukovima od kojih pucaju stakla, zvučni zidovi i moraš se probuditi. Ustajala sam svako jutro iako nisam išla u džamiju ona me svako jutro nasilno budila jer sam živjela u blizini jedne. U crnoj noći bi se pred zoru prolomio zvuk molitve i ja bi se trznula iz kreveta, prepala bi se na početku a potom sam navikla kao i na sve ostalo. Navikla sam se da pokrijem dekolte na poslu, da kažem lahko, mehko i da naručim kahvu. Navikla sam da jedem u uredu ili skrivena kad cijeli grad posti da me netko ne pogleda krivo na ulici. Navikla sam da ne idem u centar grada na piće jer mi neće poslužiti rakiju u tom tržnom centru sa arapskim svijetom u srcu Europe. Navikla sam da ne jedem svinjetinu i da idem sve do druge države ako treba da pojedem komad mesa po svom izboru. Na sve sam to navikla a onda sam jednog dana shvatila kako sam u toj navici i nestala. Izbrisana. Zaboravljena sam ostala prolazeći ispod plakata sa naslovom-Da se ne zaboravi. Mene su svi zaboravili i moj narod je zaboravljen. Nema plakata za sve ljude koji su napustiti Sarajevo. Nema plakata za sve umjetnike koji su napustili Sarajevo. Nema plakata i nema riječi jer ti ljudi ne postoje. U tome je snaga takvog genocida. Ljudi se prave da ne postoji. Genocid u svilenim rukavicama koje lagano i nježno metu površinu Sarajeva od nečistih ljudi. Ljudi koji ne poste, ne mole, ne govore H u svakoj svojoj riječi, nemaju pokrivena lica d bradama i kose maramama. Taj tihi, nježni i lagani genocid bez ijednog jedinog pucnja je Sarajevo pretvorilo u selo bez oblika, imena i budućnosti-Sarajlija nema u Sarajevu ali o tome nitko neće da napravi plakat. Nemaju vremena da naprave plakat o ljudima koji živi nestaju jer se bave mrtvim ljudima i bavit će se sve dok cijeli grad ne bude prekriven zaboravom. To je uredu. To nije moj grad, nije moj život i mogu da biram. Odabrala sam i nestala.
U gradovima možeš bez problema pojesti komad svinjetine, naručiti rakiju u centru grada, jesti u svako doba dana na ulici a da te nitko ne pogleda krivo jer ne postiš, možeš se obući kako želiš bez straha da će ti arapi sa svojim ženama priči i derati se na tebe kako si nepristojna, kurva i drolja. Sve to mi se dogodilo. Jela sam za vrijeme posta u parku i jedan me čovjek pljunuo. Pljunuo me prolazeći pored moje klupe dok sam jela sendvič sa sirom, bilo je vrijeme posta i nisam trebala javno da sjednem i jedem ali to sam shvatila tek kad je taj čovjek s bradom naišao i hraknuo na mene govoreći neku čudnu riječ koju nisam razumjela, plakala sam od šoka dok se njegova pljuvačka cijedila niz moj lijevi obraz. U tržnom centru mi je prišla zamotana gospođa i upozorila me na dubinu mog dekoltea, potom je prišao i njen muž sa takvim riječima i ostala sam zbunjena. Osjećala sam se kako nestajem. Iznad mene se radio genocid svaki put kad bi na poslu čula kako je moj narod kriv za sve. Kriva sam onda i ja. Iznad mene se radio genocid svaki put kad bi me izostavili sa ručka na koji se ide nakon posta jer nema smisla da jedem sa svojim kolegama i kolegicama kad nisam postila poput njih. Iznad mene se uradio genocid onog trenutka kad mi je šef rekao da dođem pokrivena, pristojno obučena na posao i da se u toj kancelariji govori lahko, mehko i kahva. To je bio genocid koji su svi zaboravili jer nema plakata za mene u Sarajevu jednom godišnje. Ja sam zaboravljena kao i sav onaj narod koji je nekad bio u katedrali i crkvi koje stoje jedna pored druge uz džamiju na Baščaršiji. Za taj narod nema plakata, nema spomena, nema mjesta u Sarajevu. Za narod koji više ne postoji osim kao ugrožena manjina na rubu istrjebljenja nema plakata. Nikad neće biti.
Dok odlazim odavde neću zaboraviti. Sarajevo se potrudilo da zaista nikad ne zaboravim. Nikad neću zaboraviti genocid koji je uradilo sa svojim ljudima iznad mene, mog imena, moje obitelji i mog života u ime suživota.
Da se ne zaboravi-Mene će zaboraviti…