Nama je sudbina bila maćeha izgleda, kad smo rodjeni u ovakvoj drzavi, u ovakvom vremenu.
I nemojte reći da niste krivi, svi ste krivi, što današnje generacije ne bi znale ni hodati
bez wikipedije. Krivi ste i za to što,ja, tvoje ili tvoje dijete ne možemo bezbjedno izaći ni u svoje dvorište.
Ali dosta patetike!
Stariji ljudi kažu da prvo počistimo svoje dvorište, pa da onda dajemo kojekakve lekcije.
Dat ću sebi za pravo da zamislim “da sam ja neko”, da li je to ludost ili hrabrost, to stvarno ne znam.
Dakle, da sam ja neko, prva stvar za koju bi se založio bila bi ta da se ukinu svi kantoni, entiteti. Kako su samo ljudi jadni kad ne vide da to samo stvara razlike.
Ali … ko zna, možda to nekima i jest cilj.
Kako bolan da država funkcioniše sa desetinama, stotinama ministara i njihovih zamjenika, kako?
Dok im se plate sva ljetovanja, zimovanja, isplate sve plate, regresi, šta ostaje za “obične smrtnike”, a šta tek za puku bijedu?
Ne moraju da se vode primjerom Muhike, ali kada bi mali, sasvim mali dio plate davali u dobrotvorne svrhe ili narodnu kuhinju, shvatili bi da svrha življenja nije samo steći bogatstvo i moć.
Ustanite iz fotelja i pogledajte u pravcu prvog kontejnera. Strašno zar ne? Hvala Bogu da postoji karma, taj čudesni zakon!
O sistemu obrazovanja bih mogao pričati do u nedogled, ali čemu to, kome?
Ipak, primorat ću sam sebe da kažem par riječi.
Zar vam nije žao što uskraćujete djeci djetinjstvo devetogodišnjim obrazovanjem, što sa 5 godina moraju da budu žrtve sistema?
Da sam ja neko vodio bih se po starom sistemu, po sistemu po kojem sam i ja išao u školu, i koji me gospodo naučio više nego njih vaš, novi sistem.
Svjedok sam da neka djeca ne mogu ići u skolu jer nemaju za knjige, užinu.
Stoga, da sam ja neko, knjige bi bile besplatne, ili bar u velikoj mjeri jeftinije nego danas, jer možda baš ta bijeda guši nekog novog Teslu. Zamislite.
Više i ne vidim svrhu rubrike “kultura i sport” na dnevniku ili u novinama.
Niko više ne obraća pažnju na to. Daske koje život znače, više nemaju publiku, iako mogu slobodno reći da gomila talentiranih glumaca zaista zaslužuje istu.
Ova država je dužna na sve strane i to je opšte poznata stvar. Previše cijenimo tuđe a premalo svoje, i to je to što nas koči. Zašto da uvozimo nešto ako to isto imamo i ovdje, u našoj državi? Iliri su nekada na ovim prostorima imali rudnike zlata, stara Austrougarska je nekada sjekla naše šume, dakle imamo sve moguće
resurse, zašto niko ne ulaže? Po ko zna koji puta ću reći, da sam ja neko fokusirao bi se na iskorištavanje istih, itekako bih se fokusirao!
Negdje sam pročitao da čovjek ukoliko nešto iskreno želi da to može lako i da mu se ostvari, zato pazite šta istinski želite. Ja ne želim da budem “neko”, ja želim prije svega da budem čovjek.