Možda i nemam dovoljno godina da bih pričala o tome šta je bilo nekada, no imam više nego dovoljno da budem svjesna onoga što se dešava sad. Da sam neko, vratila bih sve nas, i stare i mlade, na sami početak, da učimo sve ponovo, svi zajedno. Da se učimo poštovanju starijih, uvažavanju mišljenja mladih, i naposlijetku, da se učimo slušati jedni druge. Jer samo tako, mi zaista postajemo neko.
Vjerujem da smo se svi, bar jednom u životu, upitali kako je to postati neko važan. Razmišljali smo o promjenama, o velikim koracima koji su nešto značili. Ono što uvijek zaboravljamo je da nas samo stajanje nazaduje, i da je svaki korak važan. Nekako mi se čini da se ta činjenica uvijek gubi negdje u vjetru. Svi je prepoznajemo s vremena na vrijeme, a niko ne želi da je prihvati.
Naivno je razmišljati da možemo samo pucnuti prstima i napraviti neku radikalnu promjenu, ali suština jeste u tome da možemo uticati. Niko od velikih ljudi u istoriji nije isprva imao pratioce. Uvijek je jedan i prvi idejni tvorac. Onaj koji sve započinje. Ostali ga tek kasnije sustižu na njegovom putu, onda kada shvate da se to tiče zapravo njih, i njihovih života.
Ljudi se danas previše plaše, jer živimo u takvom vremenu da novac vrti i školu, i kulturu, zaposlenje, rad, te je razumljivo da oni koji nešto iole i steknu, žele to i da zadrže. A svima nam je jasno zašto je strah prisutan. Rukom pruženo, rukom oduzeto. Toliko je prosto. I tako, vrtimo se u crnilo, nezadovoljstvo raste, i svaki dan predstavlja mučenje. Dok jednog dana ne posrnemo na one koji su nam najbliži, umjesto na one na koje trebamo.
Želim da se, prije svega, osvrnem na naše obrazovanje, od kojeg sve kreće.
Kao osnovcima, u nižim razredima osnovnih škola tvori se naš karakter onoliko koliko i kod kuće, i zato je škola prije svega vaspitna, a tek onda obrazovna ustanova. Tada nam se razvija svijest o nama samima, o našim sposobnostima, i to prije svega učitelji treba da primjete i forsiraju. Oni imaju najlakši uvid u to ko je za šta sposoban, i treba da rade sa djetetom i usmjere ga u ono za šta je dijete pokazalo interesovanje.
A koliko je učitelja takvih? Vrlo malo, većina ih je nezainteresovana, i prosto žele samo da ispune svoju normu, zarade koju paru i pri tom rade što manje.
Jedan profesor je jednom rekao : “Postoje oni koji rade teške i zahtjevne poslove da bi napredovali i zaradili, a postoje i oni koji predaju u školama jer im se ne radi ništa”. Nažalost, sve je više takvih.
Osnovna škola treba da motiviše i pomogne učenicima da razviju svoje sposobnosti i da već tada, u neku ruku, znaju šta bi voljeli raditi dalje, te da se obrazuju u tom smijeru. Tu školstvo pravi veliku grešku. Zatrpava udžbenike raznim nepotrebnim informacijama, forsira učenike da uče napamet, bez razumijevanja, i na taj način ih odvlače od same škole.
Učenici treba da nose radne navike iz osnovne škole, u srednju, pa preko fakulteta, i na kraju na poslu, kako bi bili dobro obrazovani ljudi koji mogu napraviti neke promjene. A te radne navike sve više jenjavaju, jer su učenici koji dođu u srednje škole već apsolutno nezainteresovani, i u tom dobu kada je dosta teško na njih uticati.
Tada počinju da se javljaju razlike.
Sve više pažnje se poklanja lošim učenicima, gdje su oni koji imaju mogućnost za uspjeh ostavljeni po strani, u lošem sistemu iz kojeg ih samo novac može izvući. Tako da danas dobijamo usko obrazovane radnike koji se teško prilagođavaju samom radu društva.
Otuda zapravo i potiču svi ti nezainteresovani nastavnici i profesori.
Kako sam navela na samom početku, povela bih i mlade i stare da se ponovo obrazujemo zajedno, kako bi smo stvorili takvu zajednicu gdje nema razlika, gdje se inteligencija i razum mjere mogućnostima, a ne novcem, kako bi smo što bolje riješili problem u koji tonemo sve dublje.
Ovim tekstom ne želim da nazadujem sve što se danas oko nas dešava, svi smo toga svjesni, već želim da unaprijedim mišljenja svih onih koji stoje nedovoljno pravo. Ustanite, ne pitajte ništa, već recite:
Ja sam neko!
Za konkurs “Da sam ja neko”.