Narodno pozorište. Petak uveče. Repriza predstave “Pobunjenik M.K.”. Poluprazna dvorana. U nevjerici posmatram prazne stolice oko sebe. Kao studentica, mogu ući besplatno. Mogu sjesti u prva tri reda. Ili jedanaesti ili dvanaesti. Pet praznih redova. Repriza. Predstava u skladu sa trenutnim dešavanjima širom naše države. Borba pojedinca protiv nepravde. Nasilje. Paljenje gradova. Narušeni ideali. Licemjerna vlast. Žudnja za promjenama. Korupcija. Djelovanje. Predstava je oduševila. Moji sugrađani i sugrađanke su razočarali. Ovdje se trebala tražiti karta više. Iako je repriza. Posebno jer je repriza. I manje upućeni u književno djelo Heinricha von Kleista mogli su čuti utiske. Mogli su doći. Nije potrebna fakultetska diploma za razumijevanje nepravde i borbe protiv vjetrenjača. Svakodnevno to preživljavamo. Podnosimo. Trpimo. Šutimo.
Ona je došla u pozorište. Sama. Nepoznata djevojka koja je sjedila u redu ispred mene. Moje prijateljice je vjerovatno nisu primjetile. Ja jesam. Došla je sama. Elegantno i jednostavno obučena. U ranim dvadesetim godinama. Sa usađenom ljubavlju prema pozorišnoj umjetnosti. Takvih nam ljudi u ovoj državi treba mnogo više. Ova djevojka nikad neće poželjeti zapaliti zgradu Narodnog pozorišta. Vjerovatno je tu provela mnoge ugodne večeri i pogledala mnoge predstave. Ona neće poželjeti da ruši i pali grad. Ali, ona će zahtijevati promjene. Možda se njen tihi glas neće čuti na ulici. Možda će ona na policajca baciti bisere umjesto kamenja. Možda je ona pravo rješenje. Djevojka koja zna da se mora sama izboriti za svoju budućnost. Jer, tome ju je umjetnost naučila.
Da sam ja djevojka iz pozorišta, išla bih na svaku narednu predstavu. Ne bih vjerovala da ću “kulturnu raju” pronaći u nekom od sarajevskih kafića. Potražila bih ih u pozorištu. Posjetila bih književne večeri. Ne bih propustila izložbe. Zahtijevala bih od vlasti da omoguće otvaranje Zemaljskog muzeja. Tražila bih da se izdvoje veća novčana sredstava za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku. Školama bih poslala dopise kojima im predlažem da svakog mjeseca djecu vode u posjetu nekoj od ustanova kulture u gradu.
Da sam ja djevojka iz pozorišta, ne bih gledala propast kulture u ovom gradu. Muzeje koji su na rubu propasti. U uglove knjižara sklonjene svjetske klasike. Generacije koje odrastaju misleći da je Mozart samo lik sa skupih čokoladica.
Ne bih mirno posmatrala kako gori Državni arhiv. Moje glasanje na izborima ne bi ovisilo o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti kandidata. Mirne proteste ne bih posmatrala iz tramvaja, već bi im se pridružila. Ne bih prešutila svaki put kada dođem u dodir sa korumpiranim policajcima. I prijavila bih svaku nepravilnost u našem zdravstvenom sistemu. Ustala bih protiv svake nepravde.
Da sam ja djevojka iz pozorišta, učinila bih nešto. Krenula bih u boj protiv vjetrenjača. Za spas kulture. I svih nas.
Za konkurs: Da sam ja neko