Da sam ja čoban, a ne crna ovca Filozofskog fakulteta Sarajevo, pazila bih na pripadnike svog stada. Znam, zvuči kao bajka. Znam, svi čobani tako kažu, ali bila bih ja dobar čoban. Čuvala bih ih, ne bih ih ostavila hladne i pokisle, na milost i nemilost dvadesetprvom stoljeću. Zapravo, jel` još uvijek dvadesetprvo stoljeće? Nama ovcama vrijeme je stalo.
Vrijeme dijelimo na prije i poslije rata, i tako već.. pa oduvijek. Na našim prostorima uvijek ima jedan aktuelan rat, da bude epicentar, da se okrećemo oko njega, sjećamo na njega, da znamo koga trebamo mrziti, protiv koga biti, kojom bojom pripadnosti se obojiti. U stadu smo podjeljeni u različite torove, kao da ne pasemo istu travu, kao da nemamo isto runo, jer čobani zahtjevaju tako. Kada nas naši čobani podjele na tri dijela, jasno vide koliko kojih u kojem toru ima, imaju jasan pregled svog plijena, svojih žiranata i vječnih dužnika.
Neku noć gledam čobana srpskih ovaca na TVu. Moj ovčiji mozak ne može da pojmi toliko laži i prevare, toliko ogavnih riječi. Gledala sam i hrvatskog čobana, on mi je onako prihvatljiviji. Što bi rekle starije ovce iz našeg stada, izgleda onako merhametli. Ima finu ćehru. Laže i on, vara, ali upakuje fino. Priča tako da se osjetiš vrijedno, kao i naš muslimanski čoban. MasAllah mu bilo! Kad naš čoban zasvira predizbornu propagandu na svojoj zelenoj frulici, mi ovce se raznježimo. Sjetimo se posljednjeg dobrog čobana sa kojim je on u rodu. I nemoj neko da mi kaže da njegov otac nije bio dobar čoban! Bio je. On jeste.
Naši čobani već spremaju svoje kampanje. U stadu je atmosfera puna oduševljenosti i jedvačekanja. Oduševljenosti, jer nekako vjerujemo da će biti bolje iako ništa ne radimo da do toga dođe, a jedvačekanja jer volimo kada konačno osjetimo da smo bitni, da čobani od nas zavise. Zavisit ćemo mi od njih narednih, ma stotinu godina ako treba, ali neka oni od nas zavise barem jedan dan. Pa kad se sredimo, ispunimo glasački listić, uslikamo mobitelom da čoban bude siguran da smo za njega glasali, predamo listić, i izađemo vani ponosno. Ogradili smo se, dobri smo 100 KM, ili čak mjesto za nekoga iz porodice u državnoj firmi, i onda zovemo pola imenika da se uvjerimo kako će, ili su već, i oni glasati za cijenjenog čobana kojem smo prodali svoju kožu.
Sa predizbornim kampanjama se uvijek tačno zna. Počinju podmuklo, tek provlačenjem ideje između redova, to je tempo kojim rade nekih par mjeseci. Zatim mjesec dana organizovanog huškanja po forumima i internetu, sponzorisani inspirativni govori na Facebooku i naposljetku.. Naposljetku ono najvažnije. Kada je predizborna kampanja na samom vrhuncu, čobani se spuste u naše redove. Koja je to čast. Prošetaju ulicama, uđu između stada, miluju djecu i merhabaju starije osobe.
Ako ste malo bistrija ovca, primjetit ćete da je opet je mržnja glavna pouka čitave priče. Za nas, doduše, nije mržnja, nego kavga. Trudimo se koristiti turcizme jer to naš čoban forsira. Tako imamo osjećaj da smo Turska, da smo dio nečega većeg, starijeg i složenijeg. Mi smo ponosne ovce otomanske. I jest, kad to pomislimo, negdje u podsvjesti nam proradi onaj inat, čisto bosanski, pa se još dublje uvjerimo kako je samo zeleni čoban onaj koji nama donosi spas.
I neću reći političara, ni vođu, ni predstavnika vlasti, ni parlamentarca ni člana predsjedništva, jer nisu to. Političar je osoba koja zna dati ostavku nakon što iznevjeri građane, političar, naposlijetku, nije glumac, sportista ili doktor u penziji. Zaboga, to postoji samo u bajkama.
Gledajući oči čovjeka sa natpisom na slici, shvatila sam, zaista, svi smo mi ovce. Vrtimo se u krug, ne vidimo dalje od svojih potreba. Sjedimo ispred računara, televizora ili Dnevnog Avaza i čekamo da se nešto promjeni. Nije nas briga.
Šišaju nas, tove, pripremaju za kurbane i prvomajski ražanj, a mi stojimo u mjestu i indiferentno klimamo glavama.
Neka. Tamo negdje, moj muslimanski čoban se zadovoljno smije dok za istim stolom sjedi sa onima koje pljuje i na koje prebacuje krivicu. Jer čobani su nas pretekli, na uzajamno zadovoljstvo se igraju skrivača i planova preko naših leđa.
Udruženo i suvereno vladaju svojim stadima stoljetnim ratnim principom: Zavadi pa vladaj!
Za konkurs “Da sam ja neko..”