Znamo da je Mostar grad bez izbora. Nije da je situacija bajna što se lokalne vlasti tiče u ostalom dijelu Bosne i Hercegovine ali, eto, etnopolitika i uski, lični interesi su ovaj grad ostavili bez šanse da bar pokuša izglasati vlast koja bi radila na tome da Mostar bude (ako ne ljepši jer šta će mu ljepše od Neretve, kako se kaže) funkcionalniji za sve one koji tu žive.
I opet se možemo pozvati na onu „ne naglabaj, radi, djeluj kako znaš i umiješ“. Vidjeli smo već koliko brižnih, zainteresovanih, reklo bi se čak i angažovanih korisnika društvenih mreža u BIH imamo. Malo, malo pa neki status „zapali“ internet, region. Zbilja ima tu sjajnih misli, poziva, prijedloga ali kad krenete Bosnom kroz gradove, vidjećete koliko je sve to ostalo u tom virtuelnom izdvojenom svijetu. Klik, lajk, šer, tvit a već će se naći neko ko će da uradi to što se šeruje.
No, da nije društvenih mreža ne bih sad imao priliku da pišem o tome kako je grupa stanara jednog naselja u Mostaru odlučila da od te lokalne vlasti (koja je tu, takva kakva jeste, dok se izbori ne dese) tražila da radi svoj posao. Nisu oni to samo tražili statusima u kojima „ne valja ovo, ne valja onaj, eh kako je to sve vani uređeno“. Oni su, nakon što im je postalo nemoguće živjeti u zgradi pred kojom se svako malo stvori „jezero“ poslije jačeg pljuska počeli da traže rješenje tog problema od nadležnih. Čitali se zakoni, propisi, tražili sastanci, slali dopisi. Znate već kako je sa birokratijom, forma uvijek mora da se poštuje bez obzira kakva je suština.
A društvene mreže – njih su koristili da nam pokažu šta se dešava. Iskoristili su tu sjajnu prednost gdje svako sa profilom na nekoj od tih mreža može da prenese poruku, informiše, utiče. Iz dan u dan su pisali šta se događa na tim sastancima, ko je voljan da sasluša probleme stanara zgrade koji žele park a ne „jezero“ pred zgradom. Sudeći po komentarima, daleko od toga da im je to sve bilo jednostavno i lako ali ako nećeš ti da se izboriš da tebi bude bolje, zašto bi iko to uradio, sa strane?
Lajkovanje nije uvijek „ludom radovanje“ jer je, preko društvenih mreža bilo lako organizovati stanare, izbjeći probleme drugačijih rasporeda i svega onoga sa čim bi se neko susreo da je ovo pokušao izvesti „uživo“, direktnim kontaktom. Na kraju, kroz ta lajkovanja sam i ja došao do ove priče iako me za Mostar, sem lijepih uspomena i dragih ljudi ne vežu lokalne – građanske obaveze.
Kliknite na link da biste vidjeli kako je sve to izgledalo na početku a kako dvorište izgleda danas. U gradu, ponavljam se, znam, koji nema izbore. Time je ovaj poduhvat još veći, ljepši jer bilo je i drugih opcija. Moglo se, uz kafu, pričati da „ne valja ovo al dobro je dok se ne puca“. Moglo se i žaliti na ugroženost naroda, opasnosti od prevlasti „onih tamo“. Sve to se moglo i šerovati i lajkovati i tvitati.
Oni su ipak odabrali drugačiji način. Osigurali sebi uređeno, pristojno dvorište pred zgradom. Prostor za njih, njihovu djecu. Pokazali i nama da možemo razgovarati, pregovarati sa svim onim koje smo birali da nam pruže upravo to – rasvjete, odvodne cjevi, kontejnere i tako dalje, znate i sami šta nam sve treba. Možemo, ako hoćemo. Do nas je, bar taj izbor imamo.
Ako vam je draže da vidite svojim očima kako je sve ovo izgledalo, pogledajte video čiji je autor Pravo na grad a na njihovom youtube kanalu možete pronaći slične teme iz Mostara.
„Za konkurs“