Naravno da postoje bolji načini za organizaciju ljudskog društva nego ovaj način koji smo izabrali. Ili naprosto, stvorili bez mnogo promišljanja. Naravno da postoje i bolja državna uređenja od ovih koja su nam, u trenutnom civilizacijskom kontekstu, najdostupnija i najprivlačnija. Ali odosmo daleko…
Čitam jedan inspirativan tekst sa prikladnom sličicom ‘kresanja’ krila nepoznatog mi autora, očigledno vizionara koji ne mari za pravilima, ustaljenim tokovima, utabanim putevima i okvirima. Krajnji cilj života – sloboda, život u cijelom svijetu, jedno veliko putovanje, na određeno, na točkovima, na svim mjestima. Izrazito poštujem, priželjkujem.
U nekom dijelu taj sjajni, inspirativni, otvoreni čovjek piše (na račun standardnih, ograničavajućih zanimanja) ‘možete osnovati organizaciju ili otvoriti blog’. E?
Kojoj je ciljnoj grupi zaista namijenjen ovaj tekst? Koliko ti ljudi čine od ukupnog svijeta?
Od koga bih kupila svoj doručak jutros da je ta grupa nešto šira, pitam se ja. Ko bi odvozio moje smeće, ako bi svi pisali blogove? O kojim cipelama bih konkretno, u tom slučaju, imala blog?
Da skratim, ono što mi se čini da mnogi, a poznajem uglavnom takve ljude, vizionari, slobodnjaci, uspiješni novoprofesionalci, putnici – junaci, ne vide, je puno toga dalje od sopstvenog nosa, sav stvarni život. Onaj život u kojem meni moj deda, koji osim svoje profesije ne zna ništa, kaže da je najkorisnija stvar ta što nisu svi ljudi kao on, jer ko bi njemu sagradio kuću ako ne onaj ‘Ne b’ t’ ja čit'o tu knjigu, doktore.’
Na koncu, ne rađaju se svi sa krilima, nemaju svi snove. Strašno! Ali sasvim tako. Prihvatanje te činjenice, iako si i dalje drugi, mogao bi biti samo proces odrastanja, nikakva tragedija, ništa više.