Očigledno je da nešto ne štima u „vodećoj stranci vladajuće koalicije“, Demokratskoj stranci. Poznato je da osjećaj moći dovodi do prekida kontakta sa realnošću i nemogućnosti sagledavanja iste. Ali, to se dešava i kad dođe do prestanka te moći, tada nastupa ona najgora faza, mamurluka i otrježnjenja. Ali, u tom osjetljivom periodu „bolesnik“ poteže za rješenjima koja se normalnom čovjeku doimaju kao krajnje nesuvisla i nelogična. Srećom, mamurluk uvijek prolazi.
Nešto slično se dešava i sa DS. Posljednjih nekoliko dana ova stranka i njeni čelnici se ponašaju poput pijanaca koji ne žele da priznaju da su „napravili belaj“ pa srljaju iz greške u grešku. Trenutno femkanje i preganjanje oko toga ko će biti premijer je još jedan od dokaza da su ljudi iz ove stranke bili isuviše (samo)uvjereni u pobjedu Borisa Tadića u drugom krugu predsjedničkih izbora jer se vidi da nisu imali ni plan B, a kamoli plan C, šta ako kojim slučajem Boris Tadić ne pobijedi Tomislava Nikolića. Tadić je, rezigniran, u izbornoj noći, želio da „kazni“ građane Srbije jer ga nisu podržali tako što je objavio da nema šanse da on bude premijer. Upravo prisustvujemo testiranju dugotrajnosti i čvrstine njegovog obećanja. Tadić je ispostavio neki spisak uslova, pod kojim bi on pristao da vodi Vladu.
Samo malo želim da se zadržim na ovoj činjenici. Ovdje sve vrvi od nelogičnosti i jedne vrste zaslijepljenosti sopstvenom moći i vizijom sebe,da mi jednostavno nije jasno odakle to potiče i kako je moguće da u takvoj stranci, kakva je DS, a koja se godinama ponosila svojim intelektualnim kapacitetima i mnogostrukošću mišljenja, nema nikog ko bi skrenuo pažnju na „greške u koracima“, da se izrazim onako kako to voli predsjednik DS.
Dakle, kao prvo, neko bi Tadića (i DS) trebao da obavijesti da je pozicija premijera najjača pozicija u političkom sistemu Srbije (iako su oba njegova mandata na poziciji predsjednika bila usmjerena u pravcu toga da to ne bude istina). Nije to nikakva utješna nagrada, iako se on trudio da tu poziciju obesmisli postavljanjem Mirka Cvetkovića. I to govori o njegovom poznavanju političkog sistema i institucija, jer on danas zapravo traži od svih da ga mole da prihvati tu „manju“ funkciju.
Druga stvar je to što se od premijera zahtijeva da RADI. Premijer de fakto vodi državu, određuje politiku i smjer kretanja države za vrijeme svog mandata. Za nekog ko je navikao da se slika za bilborde i prilikom humanitarnih akcija, to je prevelik zadatak. Boris Tadić do sad nije dokazao da zna kako se vodi država, a vođenje Vlade traži još neke dodatne vještine, poput poznavanja ekonomije. Imao je bivši predsjednik neke mandate i kao član Vlade, ali se nije proslavio. Smatram da bi loše bilo da se na čelo Vlade ponovo stavi „nestranačka ličnost“, ali ovaj put treba neko ko će moći da se izbori sa svim unutrašnjim pritiscima, više nego spoljnjim. To što nas Tadić lijepo predstavlja u svijetu (i kao što njegovi obožavaoci tvrde, to što je „podigao ugled zemlje) neće značiti ništa kad se bude pregovaralo sa sindikatima ili tvrdim računovođama MMF-a, oni ne padaju na šarm i izgled, već gledaju samo cifre.
Takođe, Tadić mora da shvati da je vrijeme spinovanja prošlo. Da je zbog toga kažnjen na izborima. Te priče kako on traži podršku za borbu protiv korupcije i kriminala u zamjenu za njegovo prihvatanje premijerskog mjesta nisu više dobre ni za predizbornu kampanju. To je ono što ga je i koštalo reizbora. On se stalno ponaša kao da je u kampanji, ispaljuje fraze za koje svita koja ga savjetuje misli da će dobro da se prime među narodom. Kao da je taj isti narod zaboravio da je taj isti Tadić bio predsjednik prošla dva mandata i da je DS vodio vladu posljednje 4 godine. Zašto se tek sad poziva na priču o borbi protiv korupcije, tajkuna i organizovanog kriminala, sad kad je izgubio izbore?
Tadić mora da se oslobodi tih udvorica koji mu šapuću trovačke stvari u uvo i presije da je stalno u kampanji. Izbori su bili, prošli kako su prošli, sad mora da se radi. Da se konačno sve te frazetine pretoče u djela, da se vidi da li će se sledeći put vjerovati blagoglagoljivom Borisu i njegovim spin majstorima. A sve ukazuje na to da će rezultati RADA biti loši, jer, gdje se previše priča, malo se radi. Volio bih da me stvarnost i DS demantuju.