Život obićnog čovjeka u našoj zemlji svaki dan je tegoban, mukotrpan i bolan. Težak je to put za nas obićne smrtnike što svaki dan kraj s krajem jedva sastavljamo. A kako mi to radimo? Kako to rade oni što žive i preživljavaju od crkavice penzije i minimalne plate od mjeseca do mjeseca? Pitaju li se naši političari kako im to žive oni što su ih birali? Da li brinu za nas? Pitaju li se kako spremamo djecu našu u školu dok su nam plate male a sebi uskračujemo da bismo njima dali, da bismo im pružili bolju budućnost i sve ono što imaju druga djeca, dok štedimo i gladujemo da bi oni sretni bili u ovoj zemlji koja propada i tone jer za nju u skorije vrijeme svijetle dane ne vidimo.
Pitate li se vi gore u parlamentu što nam omladina odlazi? Brine li Vas gospodo parlamentarci što nam djeca nemaju da jedu, što nam penzioneri imaju male penzije dok se vi rasipate i uzimate i šakom i kapom te uredno naplaćujete svoj rad iako ništa niste i sigurno nećete uraditi za ovu zemlju. Da li Vas brige more kao što more nas koji moramo u novo i neizvjesno sutra, nas koji odlazimo tamo daleko od naših najmilijih jer vjerujemo da ćemo tamo negdje u tuđini i preko granice biti cjenjeni te postati neko i nešta. Brine li Vas onih 150, 000 mladih ljudi što je svoje sutra otišlo tražiti u tuđini jer ste ih Vi rastjerali svojim ratnim pričama i sranjima koja su nas zadesila 90-ih godina, kada smo se podijelili i zaratili jedni protiv drugih a zauzvrat dobili entitete, kantone, tri predsjednika, načelnike, gradonačelnike, primjere kantona i ne znam ni ja više šta ne.
Spavate li mirno znajuči da u ovoj zemlji i dalje ima onih koji nikada nisu dobili zarađenu platu, veće penzije, uvezan radni staž, pravo na zdravstveno liječenje, obrazovanje i put ka budućnosti. Da li Vas je stid što mi obićni smrtnici naslovnice punimo u jadu, siromaštvu i nesreći dok se Vi hvalite većim penzijama, platama, tobože poboljšanim obrazovnim sistemom, zdravstvom a svjesvno razarate ovu zemlju tako već punih 25. godina. Pitam Vas onda kako Vas nije stid pred nas izači i od Nas tražiti glas, kako Vas nije stid i strah lagati nas tako već 25. godina i razdvajati nas na Srbe, Bošnjake i Hrvate te nas obilaziti i nas i naša mjesta od izbora do izbora i odvajati našu djecu jednu od drugih i od njih praviti one ljude koji su u sukobu bili onog proteklog rata.
Noću kada legnete da spavate, da li mislite o Nama koji smo Vas sve što imate, omogučili. Jeste li izašli pred nas i našu djecu, jeste li nas obišli, jeste li se nekada sjetili običnih ljudi ove zemlje koji u suzama i gladi novi dan dočekuju, ljudi koji krov niti normalne uslove za život nemaju. Jeste li se sjetili onih boraca Armije BiH, vojske Republike Srpske, boraca HVO-a što Vam po ulicama leže dok svoja zaslužena prava traže dok se vi naslađujete i te ljude lažete po ko zna koji put, jeste li se sjetili penzionera, omladine, policajaca, migranata koji ovom zemljom lutaju tražeći utočište i dom, naše omladine koju ste rastjerali na sve strane svijeta jer im ovdje niste omogučili niti pružili priliku da se pokažu i dokažu.
Pitam Vas onda dokle više? Dokle više da zemljom vladate jedni te isti i tako već 25. godina dok pravite javne istupe sa istim političkim sranjima i kojekakvim koalicijama dok narod jedva kraj s krajem sastavlja. Pitam Vas da li ćete ikada sjesti za sto i pružiti nam bolje uslove života, veće penzije, plate, bolje i savremenije obrazovanje, poboljšano zdravstvo, jednaka prava za sve ljude ove zemlje. Pitam Vas, hoćete li ikada napraviti nešto od ove zemlje ili će sve to biti samo naša pusta želja i vaše slovo na papiru koji će skupljati prašinu u vašim laticama. Pitam Vas hoćete li spasiti ovu lađu od zemlje i okrenuti je jednom u drugom smjeru i na drugi put, put propasti ili spasa . . .