Čitanje je samo po sebi akt komunikacije koji ruši prostorne i vremenske granice i doprinosi povezivanju ljudi i kultura, ali pitanje je koliko uopće naše društvo razvija kulturu čitanja. Slaba kupovna moć stanovništva i brojni problemi egzistencijalne prirode koji pritišću savremenu porodicu, samo su vrh ledenoga brijega u razmatranju uzroka krize ,,čitalačke svijesti”. Tome treba dodati i online prijenosnike informacija koji polako uzimaju svoj danak pa je sve više onih koji do potrebnih informacija dolaze ekspresnim online putevima. Vjetar u leđa ovakvome trendu daju i društvene prilike u kojim kulturna politika ne postoji i/ili se svodi samo na puko kadroviranje s vremena na vrijeme i pitanje ,,ustoličavanja” podobnih. Bez adekvatne kulturne politike koja bi odgovorila svim izazovima današnjega društva knjiga bi doista mogla pasti u zaborav, a umjesto čitalaca proizvodit ćemo informacijske enciklopedije koje raspolažu podacima koji nikome ne trebaju.
Pokazuju to sva događanja u zemlji u vezi sa našim bibliotekama. Ove ,,riznice znanja” svako malo vode grčevite borbe za opstanak. Posljednji primjer je Narodna i univerzitetska biblioteka ,,Derviš Sušić” u Tuzli, ali gotovo sve su prepuštene na milost i nemilost političkim moćnicima koji odlučuju o pitanjima osnivača, finansiranja, održavanja, kadroviranja i sl. Mogu li se u takvim uvjetima izboriti sa svim izazovima koji se pred njima nalaze?
Pitanja u vezi sa statusom knjiga, čitalaca, biblioteka… ne mogu se odvajati od sveukupnog vrjednosnog sistema nekog društva. Samo od tog društva zavisi da li će krenuti putem stvaranja uvjeta za razvijanje potrebe za knjigom, čitanjem i bibliotekama. U suprotnom, knjige ćemo tražiti na Hametovoj pijaci, čitaoce u komentarima portala, a biblioteke u vlastitim sjećanjima. Kako samo proročanski zvuči pitanje iz naslova-Da li je Hamlet Šekspirov ili Hametov?