Piše: Said Šteta
Nikako nisam imao namjeru prozivati vlast u ovom mubarek mjesecu Ramazanu, ali kada tamo, na mjestu zločina širokih razmjera, kojeg međunarodni sud u Hagu, tragom činjenica, okarakterisa genocidom, policija entiteta Republika Srpska, osamnaest godina poslije, pendrecima zaustavlja majke i sestre stradalih Bošnjaka 1995.godine, moram. Majke su nosile cvijeće i Fatihu da polože i prouče na mjestu stradanja najmilijih, poslije osamnaest godina sprečavanja iste vlasti koja je činila i nastavila njegovati zločin kroz sve svoje institucije, posebice policiju, i danas s druge strane žice tamo gdje su vršena masovna ubistva bila je pripremljena čak i specijalna jedinica policije RS-a. To zorno govori, eksplicite da zločin ne zastarjeva, naprotiv on se njeguje u glavama sljedbenika zločina, hranjen mitom o nebeskom narodu, slaveći poraze u bojevima i pobjede nad golorukim nenaoružanim narodom, guslajući sve to onako udrobljeno i poliveno, smrdušom rakijom.
Znam, sada ću izazvati gnjev, nacionalno zadojenih i onih koji još umišljaju da su osviješteni, no zapitate li se šta je sa mojim gnjevom, šta je sa gnjevom ovih majki čiji me plač razdire godinama i ne mogu pobjediti bol u sebi da odem u Srebrenicu i proučim Fatihu u onom polju bijelih nišana. Ne mogu i borim se i suosjećam se sa svakom majkom koja je izgubila nekog u ovom ratu ali majke Srebrenice nisu žrtva samo tog malog prostora, one su naprosto, planetarne žrtve.
I sve dok budemo tolerisali da se lijepo počešljani policajac Republike Srpske sa ovlaštenjima čelnika policije, bude šepurio i inatio sipajući „paragrafe“ kako majke sa cvijećem čine krivično djelo, ulazeći na mjesto zločina njegova naroda, možda i njega lično, sve dok to sa vrha Republike Srpske ne bude definisano drugačije, nasuprot ovom, sve dok iz Federacije BiH budu dolazila mlaka saopćenja, „osuđujuće“ sadržine od strane SDP-a,drugih nikako, sve dok ulickani ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine ne angažuje državne organe koji će obezbjediti ovaj, nadasve, human i bolan čin polaganja cvijeća, majkama Srebrenice, ne zaštićene ni danas kao ni 1995.godine, ne preostaje ništa drugo nego da uzmu „kliješta“ u svoje ruke i sklone sve barijere do mjesta stradanja, bar toliko im se može i mora dozvoliti.
U protivnom imat ćemo i dalje slike na koje se javnost, posebice ona međunarodna navikla, cvijeće sa jedne i pendrek sa druge strane, a onda kao u Jerusalimu optužiti petogodišnjeg dječaka, a u Srebrenici majku Fatu, da ugrožavaju sigurnost, tamo vojske ovamo policije. Koje li sličnosti?
Navikava se licemjerni svijet i oni kojima je zločin dio životnog dekora ali ne mi, građani koji, hoćemo i želimo samo mrvu pravde na ovoj zemlji.
Prošlo je puno godina a na mjestu zločina pored zida išaranog nebrojenim mecima, stoji vezana krava. Ništa i nikad se ne dešava slučajno, ako su naredbodavci u Hagu, narodski kazano čije je to onda maslo?
Još jedno poniženje u nizu, još jedno skrnavljenje najtragičnijeg mjesta na planeti Zemlji s kraja dvadesetog stoljeća, od kojeg se niko iz Republike Srpske nije ogradio niti ga onako mlako SDP-ovski osudio. Strašno!
Sreća je da živimo u vremenu naprednih tehnologija pa se tako zabilježi i najsitniji detalj, u protivnom bi se gebelsovski djelovalo na svakom koraku i nemojte se začudit ako već sutra proturi se vijest da su majke same sebe udarale pendrecima. Je li moguće! Moguće je, s jednom, naizgled nevažnom činjenicom, ali činjenicom, da su te mogućnosti svaki dan sve manje i manje. Majke mi moje...
