Jedne godine mi pade šaka letak kandidata za lokalne izbore za Novo Sarajevo, i među kandidatima glava dječaka iz osnovne škole, išli smo u isti razred. Nismo se nikad družili, bio je onako, malo slinav, malo ograničen, trojka – đak, nevidljiv, nezanimljiv, nenapredan, neupečatljiv…eto takav nekakav. On je SDA opcija za Novo Sarajevo.
Teško se oteti dojmu da u njemu još uvijek čuči isti slinavi trojkaš, i teško se ne zapitati šta tačno za njegovo političko biće znači informacija ispod fotografije – sin šehida. Ne bih da griješim dušu, ali ne osjećam entuzijazam što me sa letka posmatra to poznato lice, iako je on možda najpošteniji momak kojeg Novo Sarajevo može da iznjedri.
A šta je uopšte to poštenje? Svi su pošteno radili, pošteno živjeli, nekako se po automatizmu smatra da je svaki prosječan građanin istovremeno i pošten. “Pošteni građani koji su čitav život vrijedno radili danas su na rubu egzistencije”. Naš narod je oduvijek krao. Krao je peškire iz hotela, tanjire iz restorana, pepeljare iz kafića, sijalice iz lifta, alat iz šupe, a iz državnih firmi se kralo lopatom. Krale su spremačice, krale su sekretarice, krali su direktori, lažirale se dnevnice, satnice, putni troškovi, učenici su lažirali knjižice, opravdanja, lažirala su se bolovanja, diplome, certifikati, pa naš narod ako šta zna, zna kako da iskrivinari. Najveća poštenja doživjeh od kurvi i kriminalaca, valjda zato što su rasterećeni slobodno iskazuju i svoje pošteno lice. Prosječan poslovični puritanac se po principu “ko o čemu, kurva o poštenju” stalno poziva na svoj čist obraz, požrtvovan rad i moralnu vertikalnost. Da se ne lažemo (pošto smo iskren i pošten narod), nema te prečice koje naš čovjek ne poznaje, a rijetki koji jesu uistinu bez packe su, opet Darvinovski, izgleda ništa više do propustili da nauče kako preživjeti. Pa de bar porez utaji.
Usudiću se reći da je takvih najmanje.
Ne samo da nismo naročito pošteni, a ni vrijedni, nego nismo ni pametni. Pametni se kod nas kriju u redovima onih koji ćute. Jer dok jedna struja plebsa kukumavči već decenijama, i iz te kuknjave izrađa potomke koji misle da je to to, da je to život, stvarnost, potomke sa vizijama koje su prevaziđene prije nekoliko decenija, oni što su fakat vrijedni i pametni, ti ćute i rade. Nisu nevidljivi, samo nisu u prvom planu mejnstrima. Površnost je kad se zadržiš na prvom planu. Sve što je dublje površnima ostaje nedostižno, pa tako trojkaši sa kravatom i frizuricom završe u mom sandučetu, a ja na njivi. Mediokriteti pričaju, uzvukaju, slikaju se za medije, streme, doktoriravaju, i što je veći čistac ispred njih, to su manje šanse da im iko soli na rep stavi. Poenta je što i ne mora. Mediokriteti imaju pravo da budu mediokriteti. Trojkaš ima pravo na američki san u Novom Sarajevu, baš kao što ja imam pravo na svoj seoski mir. Sve je baš onako kako treba da bude.
Voistinu pošten a napaćen narod na margini svega ima izbore, što životne, što lokalne i opšte. Mi nismo društvo koje može kvalitetno zbrinuti ugrožene kategorije. Možda ćemo nekad biti, ali sada nismo. Organizovana pomoć se može dobiti od nevladinog sektora koji i postoji upravo zato što od vladinog ne može. Neko pomaže trudnice, neko sirotinju, neko prirodu, neko životinje, neko štiti balet, neko drombulje, a neko pravo na dostojanstvenu smrt. Love za nevladin sektor ima. Ako ti nešto smeta, tri potpisa, par stoja oko administracije, i deri. Pa pomaži sebi i drugima i popravljaj stvari. Inače, svako za sebe, to je sasvim prirodno.
Ovo pišem zbog silnih apela da se promijene stvari koje se ne mogu promijeniti. Što bi rekao moj otac, ne možeš musti jarca, a očekivati mlijeko. Ova država ne proizvodi dovoljno da može da pokrije sopstvene troškove, a sve i da proizvodi, niti ima dovoljno centralizovanu vlast, niti dovoljno jaku lokalnu samoupravu. Ovo je limbo, ovo je postdejtonski frankenštajn koji nekim čudom još uvijek glumi državu. Dokad, ne znam. Sve podsjeća na uvrnuti društveni eksperiment, ali da može biti bolje tek tako, samo od sebe, preko noći – jer su političari “prestali da kradu” – to je naivno, smijurija, šala, budalaština, ma priča za djecu. Jadan pošten narod, upropastili ga zli političari, a političari zli jer ih je učiteljica mrzila!
Pita se od govana ne pravi. Političari nisu uvezeni, već naše gore list, pa kakvi smo mi, taman takvi su i oni.
Zato manimo se te ideje o predivnom narodu koji jesmo, jer nismo. Nema naprijed dok se ne utvrdi ko smo, šta smo i gdje smo. E pa za početak – nismo cvećke.
ZA KONKURS