Narod se odvajkada bojao nepoznatog.
Onomad poslije drugog rata prolazila struja kroz posavska sela.
Vlast po danu postavi drvene stubove.
Mještani preko noći iščupaju i sakriju.
Zaoru ih u njive.
Ne možeš ih naći da si pita.
Milicija pendrečila i kog treba i ne treba.
Dok neko ne propjeva.
Hajvan bila ta struja.
Nit’ je vidiš, nit možeš opipat’.
Jedva se to na kraju odradilo.
Silom.
Seljacima prosvjetlilo.
U zadnjih dvadesetak godina bilo je više tih nevidljivih vražjih rabota i nedoumica.
Trovanje puka prašenjem iz aviona.
Kojekakve radijacije.
4 pa odma iza 5 Ge mreža.
Ravna zemlja.
A onda se u naše živote ušunjala nova napast.
Kovid 19. Korona.
Vakcinacija & Cijepljenje.
Samo ovaj put nema straha od nepoznatog.
Ništa se ne čupa i zaorava u njive.
Sve informacije, sva pamet Svijeta dostupna na internetu.
Ali sve nešto…kontradiktorno.
Narod se podijelio.
Jedni se ‘ladno vaksinisali.
Ko što su uvijek i radili.
Po nekoliko puta.
Busteraši.
Drugi jok.
Prvo je bilo ‘oće da nas čipuju.
Da nas prate.
Gejc hoće da zna šta baba Milosava radi izmedju ‘ranjenja stoke i pletenja nakurnjaka.
Kad ta teorija nije prošla, prešlo se na ubistva.
"Midsomer Murders" malo većih razmjera.
Ko se vakciniše, umrće.
Ma neće ljudi da se bodu ni pod tačkom – razno.
Njihovo pravo.
Ne vjeruju doktorima.
Bijeli mantili u službi duboke države.
Nema tu ničeg.
Izmišljeno, kakav bolan virus?
Ali ne lezi vraže.
Desi se čudo.
Jedan od nevakcisanih komšija, što je tvrdio ovo gore izrečeno, dobi ono čega nema.
Ono izmišljeno.
Temperatura.
Strašan kašalj.
Ide nagore.
Šta mu je činiti ? Kome se obratiti za pomoć ?
Hoće li kontaktirati autore članaka koje je tako zdušno pratio i kačio njihove objave na društvenim mrežama dosadjujući i Bogu i narodu ?
Oni bi trebali znati, oni imaju odgovore.
Oni će pomoći.
Hoće li zvati javne ličnosti ?
Pjevače, glumce, sportiste.
Oni isto, sudeći po nebrojenim izjavama, posjeduju širok spektar znanja.
Znaju kako i šta.
Na veliko iznenadjenje okoline on se ne obraća njima.
Svojim dojučerašnim istomišljenicima.
Svom timu.
On leti ka najbližoj bolnici.
Bože me oprosti!
Defetizam.
Štokholmski sindrom.
Vjera u medicinu se pojavljuje niotkuda kad je u pitanju vlastita guzica.
Poput onih sekretara komiteta i istaknutih društveno političkih radnika, nosioca socijalizma što, u ranim devedesetim, spoznaše svevišnjeg preko noći.
[Čast izuzecima].
Ne može čovjek biti pametan.
Ni po kojem pitanju. Pa ni po ovom.
O vakcinisanju i virusu.
Treba smanijivati tenzije.
Ublažavati ovaj teški antagonizam izmedju dvije strane.
Možda su i ovi drugi, što kače slike sa vakcinisanja, jednostavno naivni.
K’o djeca.
Možda je to sa ubistvima ipak istina.
ALI…
Ako postoji plan o famoznoj zlatnoj milijardi dozvolićete mi da parafraziram riječi jednog do čijeg mišljenja držim.
On otprilike kaže:
“ Ne znam mnogo oko tih vakcina. Ali sam ih ipak primio. Ako je tačno da ovi na vrhu žele da nas sa njima potamane i na Svijetu ostave samo probrane, onda (nakon tog stravičnog zločina) ja nemam nikakvu želju da budem medju tim probranima! “
I tako…
Šta da ti kažem, bracika ?
Ko preživi, pričaće.
——————————————–
Ostali tekstovi OVDJE