Jutro rijetko dolazi prebrzo. Noću, kad se tišina spusti na svijet, unutrašnja tutnjanja razbude svaku stanicu njenog tijela. Samo tada zaroni u procijep koji se otvori među minutama i pluta u akvarelu prošlosti, budućnosti i sada, odvaja boje sjećanja da se ne mješaju s tamom vremena koje otkucava. Zato je jutro, koje nosi novu borbu, ali malo vremena za strah i melankoliju, nekakav odmor, bijeg od shvatanja. U onim noćima kad je jutro prelijeno, a noć previše oklijeva s odlaskom, ona piše. Ne piše o onome što je vidjela, to niko ne treba da čita. To niko nikada nije trebao vidjeti. Ona piše o onome što osjeća kada je sama i kad se usudi da osjeća i razmišlja. Piše o onome što ne shvata a što se sad nekako svima čini potpuno normalno. O tome kako se svijet nekad okrene naopako, kao da je naglo prestala djelovati gravitacija, i u tim trenutcima svi zaborave da je ikada i djelovala i samo se ona u gluho doba noći pita šta se to desilo. Piše o sebi, da je ne zaborave onakvu kakva je bila, da samu sebe podsjeti ako je život ipak prekali. Piše i svojoj djeci. Želi da je razumiju jednoga dana kada i sama postanu ljudi. Ljudi… kao da je to ideal. Ne, zapravo, piše im da nikad ne bi postali ljudi koji su zaboravili biti djeca. Želi da ih sačuva od svega što bi mogli naslijediti od svijeta. Ona želi da naslijede samo ono što je njeno, što je dobila od svojih roditelja: saosjećanje, vjeru u dobrotu i snagu da nastave dalje. Želi ih tome podučiti u riječima koje im posvećuje na papiru. 

               Volja je njen princip života. Ona nema ono oružje kojim ljudi gase tuđe nade i prekidaju korake u pokretu. Njena snaga je ljubav, želja. To najnježnije oružje koje ne ubija čovjeka nego zloću u njemu. Ono oružje koje ne ranjava nego liječi. Ona je majka koja mora da se bori. Mora jer je svijet zaboravio na život. Stisnuo ga je u šaci kao iskorištenu kartu, cijedeći iz njega posljednji dah nade. Ona mora spasiti nešto nade za svoju djecu. Njena djeca moraju sačuvati komadić uspomene njenog bivšeg života u kojem je čovjek nešto značio i u kojem je bilo vjere u dobrotu.

              Svaki dan se nalazi na meti. Uspješno izbjegava metke osude i mržnje sa svih strana. Ako je zatruju, ko će donijeti sutra na svijet? Ako majke pokleknu, rađanje će umrijeti.

             Svako jutro ona širi krila. Ona ima krila. Nisu to anđeoska krila. Anđeli ne hodaju po zgarištima i ne nose teret usamljenosti na svojim plećima. Ne, ona ima krila ptice koja pružaju sigurno utočište. Pod njih ona savija svoje anđele. I kao ptica koja iz svojih usta hrani ptiće, tako njena usta hrane njihov svijet kad im priča o svijetu iza granica. I o granicama. O ljudima koji su, gdje god bi krenuli, stalno udarali o granice u svojoj glavi. To ih je neizdrživo mučilo pogotovo kad bi vidjeli slobodne ljude. Postali su tako zavidni da su odlučili granice iz svoje glave postaviti vani, kako bi zaustavljale sve, a najviše one slobodne. Ali to neće još dugo trajati jer granice su i zamišljene da postoje samo u glavi. Priča im i o moru. Nekad zima jako dugo traje i učini se da nema namjeru otići. Ponekad bude toliko teška i okrutna da potpuno okuje ledom gradove, kuće, škole pa čak i srca. Ali ljeto uvijek dođe, tako toplo da se i najtvrđi led pretvori u okrepljujuću rosu koja daje život, a ljudi slave svaki dah u plućima. More im tada ulazi u pogled i zaranja u dušu gdje plavetnilom nježnim poput majčinih očiju vida rane i briše ožiljke.

                 Zatim dolaze gluhi sati dana, sati iščekivanja. Sati u kojima se u magli za koju nije sigurna nalazi li se u zraku ili na njenim trepavicama pojavljuju neki neuhvatljivi oblici, obrisi nečeg što dolazi. I ona očekuje bez daha kada će se sjenke iskristalizirati. I skicira na zamišljenoj podlozi veličanstveni dolazak budućnosti koja će prekinuti njihovo zamrznuto postojanje i ponovo pokrenuti satove njihovih života. Novo sutra u kojem će djeca odrastati, a nova se rađati pod sigurnim okriljem zemlje koja ih voli. I tada užurbano prekopava po spremnicima sjećanja tražeći miraz za taj dolazak. Slike smijeha i odanosti i privrženosti i snova čistih poput nepregaženog snijega. Sve te uspomene leže zapečaćene u posebnoj ladici njenog uma, brižljivo sačuvane od grimiznih mrlja sadašnjosti.

                I dok ističe dan, ohrabrena utjehom vlastite mašte, ona opet skuplja svoje ptiće pod krilo i njene riječi tada postanu pjesma. Pjesma kojom je opjevala svoju mladost, ljubav izbrisanih generacija, čistoću jedne misli, ljepotu svijeta koji prepoznaje samo u toj nejasnoj slici nadolazećih horizonata.

Sklopi oči da ne gledaš.

nek ne lome stakla tvojih zjenica

dok ruše sve drugo,

a ti spavaj samo,

sanjaj dugo i mirno.

I ne osluškuj kad te zovu,

ne javljaj se,

to samo psi zavijaju

gladni i okrutni.

Ne slušaj ih!

Ja znam,

nisi ti od pepela,

ti samo u njemu počivaš,

ti se igraš u tom zgarištu

musava i nevina.

Ti ne plačeš, ni ranjena,

ni ne znaš kad te boli,

kobrama se smiješ u lice

i opet pružas ruke.

Sad spavaj, mila,

i čekaj drugo vrijeme,

ono mora doći.

I jednom kad promuknu psi,

svi ćemo zaigrati na zgarištu

i znat ćemo da je došlo

to što tako dugo čekamo

i nećemo skrivati oči

u strahu od horizonta.

Sad žmiri, mila,

tako ti ne mogu ništa.