U ovom gradu odavno sve dobre stvari su izgubile svoju cijenu a one loše itekako dobile. Tako je to kad miševi kolo vode i uz sve im se može.
Nego, ovako započinje ova priča glavnog grada, velegrada koji je odavno postao tamna mahala.
Kreneš sa uputnicom na radijologiju da se naručiš za snimanje CT-a. Staneš ispred tri šaltera da pitaš gdje da se naručiš, a gospođa sa druge strane veli „ Svi ovdje imaju nešto pitati, stavite knjižicu na pult i bićete prozvani.“ U međuvremenu prođe 25 minuta , prozovu vas i kažu sa ovom uputnicom se ne naručuje ovdje, popnite se na sprat , drugi šalter desno.
Obrneš taj krug i stigneš na slavne šaltere prvog sprata. Iza pulta vas dočeka medicinska sestra sa trakom oko glave kao da je iz nekog boja izašla. „Šta vi trebate“ onako drskim glasom jer od glavobolje joj mrak pada na oči i još vi imate nešto da je pitate. „Trebala bih se naručiti za CT, poslali su me do vas „ kažem. Da ovdje se naručuje ali samo u terminu od 12 – 13 časova.
Ali gospođo nigdje nikoga nema , a ja nisam u prilici izaći tako lako sa posla, molim vas možete li me naručiti sada da ne dolazim opet sutra. Ne , vama to treba a ne meni pa izvolite poštovati vrijeme zakazivanja.
Okrenem se , vratim na posao i naravno izgubim pola dana koje niko neće pravdati.
Sutradan ukažem se ispred istog šaltera i dobijem termin za mjesec dana. Cijeli proces je trajao 3 minute koje su tačno ukalkulisane u termin od 12 – 13.
Osvanu dan za snimanje. Ponovo uzimam vrijeme za pauzu misleći da sam naručena i imam svoje zakazano. No igre vragova tek započinju.
Po treći put ugledam isti šalter , no ovaj put vrate me sprat niže. Predaš knjižicu i opet čekaš. Onda gospoda prozovu, daju ti da platiš 50 konvertibilnih maraka i kažu snimanje ćete obaviti na drugoj klinici. Onako začuđeni požurite da stignete na zakazano vrijeme ali vidi opet vraga. Stigneš do klinike i ljubaznog gospodina sa portirnice koji igra igricu na svom mobilnom, upitate gdje tačno da ne bi lutali se nalazi kabinet za CT. On onako mrzovoljno jer vjerovatno gubi nivo koji pokušava danima preći umjesto da vam kaže desno , izgovara „pratite roze tačke.“
Dođoh na odredište po uputstvu tački. U čekaonici more ljudi. Provučem se između i stignem do sestre tog odjeljenja. „ Dobar dan, naručena sam u 11 časova“ . Dajte mi knjižicu a svi su naručeni i nema veze vrijeme koje vam piše na uputu. Stavlja knjižicu i negdje po procijeni petnaestak takvih je ispred moje.
Izvolite ovu bočicu jer nemamo adekvatnih čaša, sa stola u hodniku sipajte si iz flaše šest takvih , popijte i bićete prozvani. Pogledam one izgužvane flaše od coca cole oblijepljene flasterima na kojima crnim slovima poput mraka stoje natpisi šta je šta. I latim se flaše i krenem sa sipanjem. U međuvremenu od tolike tekućine naravno čovjeku dođe potreba potražiti wc.
WC, WC, WC….. pa sve je sem WC. Sa vrata vas dočeka val učmalog amonijaka koji očito nikoga ne brine. Smrad poput napuštenih željezničkih stanica. Šolja bez poklopca. Papiru ni traga. Sapuna ni za lijeka. Prazna flaša sa natpisom „sretstvo za dezinfekciju.“ Bacim pogled na protivpožarni šalter na zidu i pitam se da li on uopće ima funkciju jer na ovom kliničkom „centru“ ništa nije u funkciji.
Čekaonica postaje košnica i onako usput u prolazu ugledam dva ogromna televizora cca 50 inča u koje gledaju pacijenti, valjda da se zabave dok čekaju i znate koja emisija se prikazuje? Turske serije. Pa se pitam od čijih para se kupiše ti prijeko potrebni televizori za rad kliničkog centra? I zar ništa pametnije bar neka edukativna emisija ne zalužuje prikazivanje sem uplakanih turskih serij? Užas.
I u ludilu zvukova od kojekakvih tema, čangrizanja, hodanja gore dolje i brojanja tačkica u četiri boje prođoše i četiri sata čekanja.
Izvolite uđite. Popijte još jednu bočicu, ubrizgat ćemo vam kontrast u venu i sve će biti gotovo za par minuta. A nalaz će biti poslan vašem ljekaru opće prakse za sedam dana. Izrecitova mlada sestra i odradi snimanje u roku.
Nalaz je stigao. Uredno isprintan , ali bez snimka koji bi još neko pogledao. E sad ako vam treba snimak za potvrdu ili drugo mišljenje, spremite se za još jedan dan proveden u kliničkom centru. Opet poznati šalter, popunite zahtjev, siđete na još jedno poznato mjesto zvano blagajna i uplatite osam konvertibilnih maraka. Vratite se nazad , predate uplatnicu i čekate. I kad god da dođete i šta god da trebate vi čekate…. i naravno nakon tri sata dočekate.
I kada sve dočekate tek tada shvatite da nemate poima šta ste ustvari i čekali. Nalaz koji vam je tražio specijalista , isprintan u ambulanti porodične medicine , presnimljen na cd klinike za radiologiju konačno u vašim rukama i gleda vas isto tako zbunjeno kao i vi njega. Potrošili ste četiri dana izleta na kliničkom i upoznavanja nekih novih lica kojima je jedina funkcija „ne biti vam na usluzi“ ili „od pomoći.“
Ako saberu se četiri dana koja vam poslodavac ne računa u radno vrijeme , participacija od 50 i presnimavanje od 8 , plaćeni parking za svo bespotrebno čekanje, i svo priušteno zadovoljstvo „ljubaznosti“ zaposlenog osoblja sa državnih jasli u kojima novac za njihov osmijeh izdvajaju građani , dođe vas mnogo jeftinije da se sve završilo na nekoj privatnoj adresi. Istina i na toj adresi srest će se poznata lica , jer kao strijelci su razbacani zarad „slabe finansijske situacije“ ali spasit ćete se čekanja, čekanja, čekanja…
I da, ja na kraju i ne znam šta ću sa ovim nalazom CT-a jer ljekar porodične medicine preporučuje da ipak odem privatno da konsultujem mišljenje obzirom da danas nikome nije vjerovati za očitanje. Čini mi se da za manje novca i sreće moglo bi se dobiti na bingu nego dobiti dijagnozu i preporuku za liječenje.
Dobro došli u totalno bezvlašće tamnog vilajeta slavnog velegrada.