Na tvom ramenu stanuje tuga.
Tješim je osmjehom samoće, porušenih mostova i spaljenih krovova.
Tvoje se usne smiju osmjehom daljna.
Glas ti je plavičasti titraj Neretve u kojoj se zrcale ledene bure i stidljiva zraka sunca, što miriše na nadu.
Ako poruše naše mostove, tražit ću te u bajci podivljalih rijeka.
U nekim stranim hramovima u kojima stanuje, za mene,zabranjeni Bog.
Jer Bog se mili, u ovoj zemlji, dijeli na tri dijela.
Onaj tvoj, zabranjeni, je tamo dokle vidici sežu u daljinu.
Tvoji zvonici se ljube s nebom isto kao i moji.
Na drugoj strani obala naše rijeke.
Prepolovili su našu rijeku.
Tražit ću te roneći dubinama vrtloga i nemira.
Daleko od očiju koje vrebaju zamrzle oči crtača pravila. Crtača Boga. Crtača ljubavi. Naći ću te, tamo gdje me uvijek čekaš.
Čekat ćeš me zauvijek u vrtlogu plave Neretve. Na obali koja nema stranu.
Porušit će naše mostove. Izgraditi hramove.
Naši su hramovi sanjivi plavi akvareli na dlanovima što grčevito stišću jedan drugog.
Tvoje su ruke ranjene od mojih uzdaha.
U njima stanuje nebo.
Zaboravi strah od očiju. Namaži im oči bojama koje traže. Neka misle da nas nema…
Na tvome ramenu sanja tuga..
Na tvome dlanu moj uzdah.
Udahni me duboko, tamo preko zamišljene crte posred rijeke.
Da ostane trag vječnosti.
U tebi.
Tvoje su ruke ranjene od mojih uzdaha.
U njima stanuje nebo.
U njima stanuje Bog.