Nije normalno stalno biti raspoložen i navijen do daske. Ko god je narodu prodao priču da treba da hodaju kao upaljeni lampioni i nerviraju pošten svijet svojom agresivnom pozitivom, sve nas je zeznuo.
Međutim kult pozitivnog, valjda kao reakcija na iznenadnu svijest o globalnosti negativnog, i nije mogao drugačije nego postati kult, nije bilo umjerene opcije. Pritom je toliko prirodno željeti sebi sve najbolje, da je jako teško dati uvjerljiv argument zašto je dobro biti sjeban.
Zašto je zdravo biti sjeban.
Neki se prošetaju kroz svjetove joge, vegetarijanstva, tibetanaca, tai čia, bosonogog hodanja i zurenja u sunce, pa se vrate u donekle izmijenjeni, ali stari režim življenja.
Neki šetaju iz jedne fascinacije u drugu, i svakoj posvete poprilično vremena, pa ih se samo zatiče u različitim oblicima duhovne, mentalne, emotivne, psihičke i fizičke uzdignutosti. U takvim stanjima, ljudi radikalno mijenjaju neku životnu naviku, odjednom ne koriste neki proizvod, a koriste neki novi, odjednom nešto mimo svijeta jedu, piju, troše, nabavljaju, preko interneta, goluba, nekog ko dolazi iz Urugvaja, i tome slično. Ako se okrenu zaštiti životinja, odjednom su neke dobre kožne stvari neprihvatljive, neka jela neprihvatljiva, neka druženja neprihvatljiva, pa tako onaj ko se posvećeno bavi poboljšanjem svoje uloge na planeti zemlji postaje onaj koji oko sebe i svojih uvjerenja diže najveću frku i deranžira druge.
U dubljim motivima se možda može pronaći i prezir prema savremenom čovjeku općenito. Kao svi smo fukare, grozni, zagađivači, jedači mesa, koljači, trovači, i sve najgore, a oni koji se okrenu nekim humanijim životnim praksama, oni, mučenici tad vuku i za nas, pa svjesno ili ne očekuju i određeno poštovanje tog njihovog trudbovanja.
Neko istraživanje je pokazalo da ljudi koji su vegetarijanci rjeđe ostavljaju sitniš prosjaku. Razlog se možda krije u tome što oni smatraju da samim odricanjem od mesa već čine dovoljno dobra za planetu i čovječanstvo.
Ljudi u tim fazama znaju biti veoma defanzivni ako im se pipne u svetinje te novousvojene prakse. Upućeni u tek jedan mali, površinski dio tematike, spemno mijenjaju sve ono što su godinama upražjnavali, i što su njihovi preci stotinama godina uvježbavali. Zbog toga je pošteno reći, i zapravo nema bolje riječi, da je to pomodarstvo, jedno obično pomodarstvo vođeno osjećanjima koja se lako svedu na taštinu i egocentričnost.
To nije lako iskomunicirati. Nije lako početi razgovor kad želiš da kritikuješ nešto što je u suštini pozitivno. Koliko je ljudi u iznerviranom stanju u stanju reći – Nemoj da jedeš meso, baš me briga, ili radi tibetance, super, ali ajde da razgovaramo o nečem drugom, o tebi, šta u tebi nije dobro.
To se pozitivnom čovjeku ne spominje, sav bi se rasuo, već kako on, tako i ti, podržavaš, klimaš kao da je glumljenje pozitive okej, pa čak i poželjna praksa.
E sad, obzirom da vlada epidemija nafura na razne dobre i plemenite prakse, i da se ljudi toliko masovno gube u tim praksama da samo niču nove industrije koje će od tog da se okoriste, kontam i ja neki biznis da napravim.
Na primjer, vikend sjebaona za dvoje. Ili aranžman, Zid plača, i obilazak Golgote. Predložiću prijateljici što drži turističku agenciju. Malo pažnje da se posveti ljudima, hroničnim pozitivcima i zdravstvenjacima, da i oni malo odmore. Možda će oni nalaziti načina da budu pozitivni i u najsjebanijim okolnostima, ali i to koprcanje je normalno. Ljudi odvajkada idu kilavi na fenomenalna putovanja i propuštaju razne ljepote jer su u glavi u nekom drugom filmu, pa eto – kao što ni oni svaki put ne uživaju i ne vesele se, tako se i ovi pozitivci ne moraju odmah opustiti i uživati u sjebu.
Blaži slučajevi da imaju banje sa smrdljivom vodom, cjelodnevne projekcije najtužnijih filmova, posmrtnu muziku u liftovima i crne plafone nad krevetom.
Za teže slučajeve da postoji sjeb extreme, tipa pošalješ ih na kamp u planinu, u putu im se sve pokvari, malo se i zapale, onda jedva stignu, pa otkriju da je šator pocijepan, da nemaju hrane, i da bar jedno pojede vuk, vodiča ili šofera, da se baš sjebu. Normalno to sa vukom se dobro iscenira, malo krvi, mraka i vrištanja, i to je to.
Što se tiče epidemije lajf koučeva, tj. životnih trenera, i tu treba pomoći ljudima da se oslobode predrasuda. Puštati im emisije koje su se u Jugoslaviji snimale još u vrijeme crno-bijele slike, u kojima gostuju vanserijski ljudi velike mudrosti. Predstavljati im knjige i tradiciju sopstvenog naroda, pričati im priču o tome ko su, odakle dolaze i od koga su potekli. U tim duhovnim otkrivanjima ljudi vole da preskaču stepenike. Čakra u grlu, na čelu ili na vrhu glave privlače više od one na čmaru. Svi bi da uzlete kao neka blažena anđeoska bića, preskačući stepenike i hvatajući prečice, kao da su drevni istočnjaci hiljadama godina samo težili da bijelom zapadnjaku osmisle kakvu šarmantnu praksicu. Ljudima treba odmor od uputstava kako da žive, kako da jedu, kako da piju, kako da spavaju, kako da hodaju, pričaju, misle, jer je jedini onaj ko ima pravo da ti priča nešto o svijetu je onaj ko te rodio. To je njegova dužnost i obaveza, datost i potreba, i tu su i najbolje i najgore porijeklo u istoj ravni. Kao i u svemiru, ni u ljudskom univerzumu, po rođenju, nema ni gore ni dole, ni dobro ni loše.
Sportski trener, da, ali životni trener, šta to treba da znači. Da mi treba posebna vještina, tuđa instrukcija, kako da živim svoj život.
Sam sadržaj toga što životni treneri prenose ostavimo po strani. Problem je u samoj činjenici da te neko trenira za tvoj rođeni život. Možda oni nisu ništa drugo do isti oni mudraci koji hodaju sa ovcama ili prose po velegradima, ali sam naziv, sam koncept, ta industrija samopomoći, taj oksimoron koji kaže da ti je za samopomoć potrebna tuđa pomoć, to je problem.
Dakle, sa jedne strane se odmičemo života kad prezremo ljude u globalu, a sa druge se odmičemo od sopstvenog života jer valjda preziremo ideju da smo u stanju da živimo bez tuđih trenerskih instrukcija. Čovjek bez utemeljenja u svojim stvarnostima postaje lelujavi balon na vjetru, i kao poslušnik nekih novih sila, nema ni istu slobodu procjenjivanja i izbora koju je imao živeći „tradicionalno“. Jer svaka zatucana sredina koja ti dopušta da eksperimentišeš očigledno nije toliko zatucana. Pitanje je, imaš li ti slobodu, kad već stekneš status tog nekog istraživača pozitive – da se vratiš nazad. Ili je to postalo kao da priznaš neuspjeh.
Ima ona izreka poslije čega nema kajanja. ..ima, ima poslije toga kajanja. Poslije pozitivljenja nema kajanja! Tu je teško napraviti korak unazad, čovjek osjeća obavezu da nastavi da fura taj film iako nešto u njemu, ili čak sve u njemu, odavno svira kraj.
U to ime, valjalo bi otvoriti tajne sjeb klubove, kao kantri klubove. Pozitivci dođu da se sjebu, ali da to tako ne izgleda, diskrecija zagarantovana, ovamo se organizuju fotke za pozitivne statuse da svi misle kako im je super, a oni se ovamo u privatnosti ubijaju od sjeba, ćevapa i bacanja smeća kroz prozor – i istinski im je super.
Ako bi neko love da uloži, eto.