Već odavno se verbalno obračunavam s prijateljima koji,uz svu kritiku trenutne vlasti (vrlo često nedovoljno objektivnu i oštru, pogotovo ako se priča o «njihovima»), kažu da ipak nikad ne bi mogli osjećati nikakvu jugonostalgiju, niti podržavati ikakav sistem osim demokratije. To kažu i pojedini koji su izučavali političke nauke i još koješta, koji se smatraju ekspertima u svom podrčju. Jugonostalgiju na stranu, ova odbrana naše demokratije me dovodi do ludila, pogotovo od ljudi koji bi trebali znati o čemu pričaju. Šta tačno svi brane kad brane demokratiju???
Nedavno pričam s momkom iz SAD-a, marincem. On ide u rat u drugim državama za demokratiju. Odlazi u tuđu državu, i štiti one koje je njegova država odredila kao ispravne i ubija one druge. Podržava Trumpa i ne želi izbjeglice muslimane u Americi jer ugrožavaju sigurnost. (A ne kao on i njegovi kolege koji ulaze u tuđe države, jer oni njima donose pravdu). Pritom podržava liberalizaciju oružja i šuti na primjedbu da je statistički vjerovatnije da će ga slučajno ubiti njegov dvogodišnji sin njegovim pištoljem nego islamiski terorista. To je bilo prije nekog vremena, tako da nismo stigli prokomentarisati slobodu govora za koju se sad, zalijećući se autima u gužvu (metoda koja podsjeća na teroriste, ali ovo nisu, naravno, teroristi nego bijeli Amerikanci) bore grupe KKK i neonacista. Ali niko, naravno, neće osporavati činjenicu da je SAD demokratska država, a samo neki da je toliko demokratska da ima pravo donositi demokratiju drugima.
EU, vrhunac demokratije, svako na Balkanu ko je ikada ispunio formular za projekt, pisao esej, aplicirao za manje-više išta, to dobro zna. Demokratske vrijednosti, vladavina prava, ljudska prava, zaštita manjina… I zaostali Balkan, ako ikad želi prestati biti zaostao, mora prihvatiti sve te EU i demokratske vrijednosti i pridružiti se naprednom svijetu. Daleko od toga da će imati pravo glasa u toj Uniji, ali će barem moći gledati na komšije koji nisu uspjeli i coktati s neodobravanjem na njihovu zaostalost. A ako to nije dovoljna nagrada, ne znam šta jeste.
Demokratski odabranom vođi Mađarske pridružilo se još masa vođa demokratskih europskih država koji brane europske demokratske vrijednosti od izbjeglica koje bi svojim izbjegličkim običajima mogli uništiti napredno, osjetljivo, socijalno orjentisano lice Europe koja na prvo mjesto stavlja ljudska prava. «Žao nam je što im se to dešava, mi ćemo nastaviti pomagati koliko možemo bombardovanjem njihove zemlje, ali nek ne dolaze i ne naružavaju naša mukom stečena ljudska prava i demokratske vrijednosti.»
Onda imamo i demokratije poput Norveške, Švedske, Islanda gdje opet ima nebrojeno puno pozitivnih primjera u raznim sferama života. I sve je to demokratija.
Demokratija je proglašena vrhunskim ciljem državnog uređenja, a ipak je ostala tako nedefinisana u praktičnom smislu, da je izgubila svako značenje. Formalne odlike demokratije je toliko lako izmanipulisati, toga bismo mi trebali biti ponajviše svjesni. Ali opet, da razložimo jož jednom:
Živimo u demokratiji. Imamo neograničenu slobodu govora, imamo pravo da izaberemo političke vođe, ima ih i koji nisu tako loši, samo nisu dosad došli do vlasti. U svakom slučaju, bilo bi barem lijepo dati nekome priliku da nas razočara, nakon 20 godina, moraš biti baš glup da očekuješ nešto od ovih što su već tu i godinama demonstriraju šta mogu i hoće. U teoriji.
U praksi, par dana pred izbore baciš dimnu bombu u obliku referenduma, a silna masa se zabije u svoje torove i odjednom shvati da im je važnije šta ćemo slaviti ili šta im ne damo slaviti, nego činjenice da nemamo ama baš ništa da slavimo, kamoli čime, a sve više, ni s kim jer svako ko može ode.
U teoriji, mi kao vječni optimisti, gledamo uvijek na pozitivnu stranu stvari. Pa kažu demokratofili: «Da, sve je to istina, jesu lopovi, oportunisti, huškaši, ali barem imaš slobodu govora. Prije si mogao otići u zatvor ako nešto pogrešno kažeš.» Ili pokažeš?
Da sam živjela u to doba, sigurno bih kritikovala Tita, državu, kult ličnosti i sl. Ali u ovo vrijeme? Pored dodika, izetbegovića i čovića? Znamo sve šta smo žrtvovali u ovoj demokratskoj tranziciji , ali čak ni najveći optimisti ne reći mogu za šta, šta smo dobili.
Danas je neko priveden u policiju jer je pokazao srednji prst. Danas vam je umro i taj argument protiv Jugoslavije i Tita u odnosu na ovo doba demokratske renesanse.