“Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijerka ostavi trag”. “Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda”. I još jednu ću parafrazirati: bitno je promjeniti ono što možeš promjeniti, ne dopustiti da te nervira ono što ne možeš promjeniti, i na kraju, najbitnije je znati razlikovati to dvoje.
Rođena sam u Kneževu, brdovitom, planinskom, snježnom gradiću, malena, u zvijersko vrijeme, ali sa željom da rastem u čovjeka, da mijenjam sebe, da mijenjam ljude, da mijenjam sredinu. Odrastajući u ovom gradiću, ustajala sam i padala, ali naučila ove tri poslovice, živjela ih i živim ih danas. Jesam li srećna? Ne znam. Javiću vam kad spoznam.
Kad u mislima izbrišem stare predratne zgrade, kuće bez fasade, strme ulice i ugašene fabrike, vidim samo čovjeka. Borca, napaćenog, ali odlučnog. Ljudi su duša ovog gradića. Iako se to na prvi pogled ne vidi. Trenutno se samo primjete galamdžije koje galame u ime Č i Š. Ali, oni su nebitni. Sve biva pa prođe, tako će i oni. Ostaće običan čovjek, koji sada ćuti i trpi, ćuti zbog svoje djece, svojih anđela koji su mu jedina sreća u životu. Ali progovoriće on, prije nego što iko misli.
Običan čovjek u Kneževu ne raduje se materijalnom. Naučio je da živi sa malo novca. Nekad sam srećna kad vidim kako je život zbližio ljude, komšije, rođake. Npr. u “Vikend naselju” ili “Ornici” nema svadbe da nije pozvano cijelo naselje, nema svadbe bez 500 ljudi, njih 500 koji se vole i poštuju. Obraz ovdje nije “opanak”, rođaka se oslavljava sa “krvi”, komšiju i prijatelja sa “brate”. Šta je bliže i draže čovjeku od krvi i brata? Ima i izuzetaka, ali su samo izuzeci. Nisu bitni.
Gledam često kneževskog čovjeka, tog malog mrava kako gazi život uzdignute glave. Čovjek je i to ga čini srećnim. I to je tako oduvijek u našem narodu bilo, cijenilo se to. Sada nam nameću brendove, imidže, selfije, edukacije, show-ove, selebritije i ostale manifetluke i rade to dosta uspješno, ali u većim sredinama. U mom malom Kneževu, običan čovjek voli rakiju, slavu, roštilj, pjesmu, pečenje, svadbu, ojkaču, pivu, opanke, veresiju, trač. I on je srećan. On ne ide mali ispod zvijezda. Njegov osmijeh i mir u duši ga čini velikim, njegov ponos ga čini velikim. I to se neće promjeniti nikad. Vidim to na mlađim generacijama koje rastu ovdje. Rastu na taj način. Čuvaju tradiciju, čuvaju običaje, bez obzira što ponekad odu na manikir ili prave selfije za fejs.
Sva mala mjesta u RS su ovakva. Čovjek je čovjeku čovjek. Moraju zajedno, jer nemaju drugog načina. Država ne daje i neće dati ništa. I ne treba. Sreća stanuje u dubini duše, a ne na bankovnom računu. Tako su mi govorili, to sad i sama vidim. Gledam snjegove i zvjerke, gledam u zvijezde, učim da razlikujem šta mogu, a šta ne mogu promijeniti. I spoznala sam, srećna sam. Jesam. Život ti je onakav kakve su ti misli, a ne novčanik, kad vam kažem. Pitajte čovjeka iz Kneževa. On će ti na to uvijek reći: “Brate, šta se zamaraš, ajmo kod rođe na po jednu”.
*za konkurs