Nisu sve ulice iste i nisu svi putevi isti, ali postoji nešto zajedničko i duboko ukorijenjeno u svim gradovima. To su ljudi koji žive u njima i svojim načinom življenja nemilosrdno ih unižavaju i čine malim.
Ne!
Ne, gradovi nisu mali po svojoj površini niti siromašni u bogatstvu već su najčešće mali i siromašni u ljudima. To je resurs koji svakim danom sve više iščezava, troši se i nestaje.
Osvrnimo se oko sebe. Koliko smo zaista postali kalup samog društva i koliko smo se zaista izgubili u vrtlogu onog što smo sami stvorili?
Ovo je samo jedna priča o maloj sredini i malim ljudima koji ništavnošću svojih ideja žive u njoj i čine je onakvom kakva jeste, u svakom načinu beznačajnom i u svakoj mjeri maloj. Ovo je priča o ljudima kaljavih pogleda, oporih riječi, nesvjesnih ljudi oko sebe, nesposobnih da uoče uzrok i prihvate posljedicu. To su ljudi gadljivi na velike ideje, gadljivi na sve što nikad nisu bili i nisu postali, mahom nespretne sudbine dodijeljeni upravo ovom podneblju. Ulice su popločane takvim ljudima.
Probudite se. Jutro je.
Izdišem duboko sve na površinu svega.
Proljeće kao i svake godine, dan kao bilo koji drugi, na ulici koja nema ime, u lokalu koji možda postoji. Stojim i udišem jutro.
“Probudi se”, odzvanja glas malog čovjeka! “Probudi se, čovječe! Probudi se! Jutro je!”
Pogledao je.
“Budan sam, ja sam odavno budan”, odgovara čovjek, siv, sasvim neprimjetno siv. Gleda u malog čovjeka sjenom svojih očiju, čineći ga još manjim na provedrici prvog sunca. Njegov glas postaje sve zvučniji i širi se u ehu prostorije.
“Vi budni spavate. Zar ne znate, gospodine, jutra u ovakvim mjestima ne postoje. Vi ga, gospodine, niste svjesni. Niste se osvrnili na njega kada ste ustali. Vi ste zaboravili na jutra, vi ste ga zaprljali.”
“Izlazi napolje”, prostrijeli glas malog čovjeka. “Čovječe, samo nestani već jednom.”
“Da, gospodine. Već sam nestao. Znate, kada postanete kao ja , dobijaćete mnogo DA. To je najčešći odgovor koji ćete dobiti ovdje, to je univerzalan odgovor. Jedno DA može da znači sve, a to je ono što želite. Želite sve koje Vam moje da može dati. To je ono što se vrzma u vašoj glavi i pretumbava Vas svaki dan iznova.”
Brz pokret rukom, razjarene oči u bljesku trenutka, čovjek je već napolju. Kao pas, i činilo se da će ga stid nadživjeti. Kafka, stari Kafka. Čovjek siv, sasvim neprimjetno siv, nastavlja da govori gledajući ravno u male oči čovjeka na vratima.
“Ovdje ljudi imaju problem, dozvolili ste da živite tuži riječi, djelujete na tuđi način i živite uvijek tuđim životom. Nije čudno zašto baš Vi živite ovdje, niste se ni trudili da odete, a kamoli da se u povratku vrstite odakle ste pošli. Udahnuli ste sve sa površine i to Vam je, gospodine, utolilo glad. Vi više niste gladni. Žive ste. Dali su Vam život sa kojim sada ne znate da baratate. Zašto me ne čujete? Vaše oči me jedva primjećujju. Puni su gradovi ljudi koji žive kao Vi. Vi ste jedan od njih, oni su suština Vas.
Imate li Vi dušu?
Odšetaću. Ionako me se sutra nećete sjećati, tvrdoglavo ste navikli tako da živite.”
Ne osvrćući se mali čovjek nastavlja sa rutinom novog dana. Novi dan, stari mi. Sve je isto u lokalu koji možda postoji, u ulici koja nema ime. Bujica glasova, u stanovima uključeni TB prijemnici. Ima li ovaj grad dušu?
Stojim, udišem jutro i izdišem scenu od maloprije.
Postoji nešto čudnovato u ljudima koji se ne osvrću. Prosto njihov kosmos ne uočava taj zakon. Nema onog što je prošlo ni onog što će doći. Sve je tu, nadomak prstiju. Žive materijalno, a razmišljaju površno. Vrlo je teško živjeti i disati sa ovakvim ljudima, jer rutinom i načinom života su snažni i tvrdoglavo će stajati na istom mjestu i kad to stajanje podrazumijeva stalno tapkanje u istom. Oni će vas primjetiti samo u onom trenutku kada budete narušili njihov krug rutine, jer će to u njima probuditi nezadovoljstvo koje gramzivo tjeraju do sebe. Nezadovoljstvo koje će na koncu krunisati predrasudama zasvagda istim i rušilačkim.
Da li smo to mi? Kada smo prestali biti svjesni nas u nama?
Nismo ni primjetili kada nas je ono istinski ljudsko napustilo. Postali smo mašine koje žive svaki jednolični dan sa jednako jednoličnim ljudima. Postali smo ljudi koji se na obaziru na druge. Postali smo šablon samih sebe. Nije nam to niko nametnuo, sami smo se udesili. Kažu da će čovjek kroz evoluciju u svim svojim fizičkim karakteristikama da napreduje, biće snažniji i sasvim nedokučiv za ostatk prirode. Razmazili su nas. Nikad nismo kažnjeni, nikad satjerani u ćošak, pokoj opomena, ali ne dovoljno da naučimo. Uljuljali smo se u pasivnost sopstvenog života.
Ima li ovaj grad dušu?
“Dobro jutro, kako ste? Ovo jutro nam se smije. Jeste li primjetili?” Zatititraše oči u djevojčice.
“Dobro jutro, Hvala na pitanju. Zaista je tako.” Djevojčica produži dalje niz ulicu grada kojem svi znamo ime.
Duboko udišem. Izdišem na površinu nadu. Narušimo svakodnevicu u jednom koraku i mahu. Sutra je novi dan.