Oduvijek sam mislila da obrazovanje i kulturu mogu i trebaju predstavljati isključivo ljudi koji su prosvijetljeni kako intelektualno, duhovno i kulturno, ne nužno oni koji rade u prosvjeti jer je to danas trivijalan argument navedenog. Isto tako, mislila sam da na tu poziciju treba da dođu oni koji su dobili povjerenje glasača a ne oni koji nisu ni bili na listi.
Ipak, politička svakodnevnica mog grada me pobija u tom uvjerenju jer obrazovanje i kulturu predstavljaju oni koji nisu prosvijetljeni ni trunčicu, a stanje mraka njihovog intelekta, duha i morala nije vidjelo tračak svjetla od kako znaju za sebe.
Ima ljudi koji te razuvjere u svemu čemu si svojim ubjeđenjem dao granice. Poput granice nule ili dna. Pokažu ti da nula može biti veća nula i da je dno dublje nego si mislio.
I takav je Čovjek Nula.
Primjer i opomena.
Čovjek Nula ni ne zna da je nula, bar u to silovito ne želi da vjeruje.
Čovjek Nula je poput šišmiša. To ba u životu svjetla vidjelo nije. Zna samo za mrak, kako uma tako i duše.
Čovjek Nula je dokaz principa stranačkog izbora – Što veće ljudsko dno, to veća politička funkcija. Direktno proporcionalno. Čista matematika.
Čovjek Nula, zbog nule koja mu je odrednica i opis cijele ličnosti i vrijednosti, mora tražiti vrijednost izvan sebe. Logično. Čisto matematički.
Čovjeku Nula je oduvijek važno, razumljivo, sve što ima veću vrijednost od nule, posebno u novcu jer ko će pored njega znati bolju (bez)vrijednost nule.
Zato Čovjek Nula, samo i isključivo u visini honorara raznih kvazi odbora, komisija, funkcija dobija privid svoje vrijednosti. Logično ali i tužno. Jako tužno.
Iako Čovjek Nula dođe u veliki grad sa velikom namjerom, ne zna Čovjek Nula da će umrijeti kao nula i u velikom gradu. Veličina grada u kojem bivstvuje ne povećeva njegovu majušnost.
Čovjek Nula živi na dnu ljudskosti i to je njegov prirodni habitat.
Čovjek Nula se druži sa ljudima koji nisu nule da bi sebi ulio vrijednost. Ali, to drugarstvo traje dok vrijednost njegove nule ne počne poništavati vrijednost svega što ga okružuje.
Jer Čovjek Nula anulira sve u svom okruženju.
Čovjek Nula svojim djelovanjem stvara mnogo novih nula i sve oko sebe obezvrijeđuje.
Čovjek Nula ti probudi porive koje nisi znao da imaš. Zaprlja ti sve što ti je bilo čisto. Zaprlja sve što voliš da poželiš da to napustiš.
Čovjek Nula ima sposobnost da te zaslijepi lažnim entuzijazmom i porivom za reforme.
Čovjek Nula ima sposobnost gnusne proračunatosti koja bi Einstainu izgledala kao jednačina sa puno nepoznatih.
Čovjek Nula ne zna da pored ovih sposobnosti nije ništa do sinonim ništavila.
Čovjek Nula ne zna da koju god funkciju poltronski preuzme, istoj uzima svaku vrijednost i razlog za poštovanje a dodjeljuje joj razlog za podsmijeh i sažaljenje.
Čovjek Nula ne zna da vlast u njegovim rukama nije znak njegove moći već oružje kojim će sam sebi presuditi kada za to dođe vrijeme.
Čovjek Nula ne zna da je za Pravdu potrebno samo malo vremena i da oni koji je čekaju ne trebaju mu ni pomisliti ni poželjeti loše.
Čovjek Nula ne zna da prti put ka mjestu gdje je htio slati druge.
Čovjek Nula ne zna da će biti glavni glumac uzbudljive predstave koju ću gledati uz veliku porciju kokica.
Na kraju, ljudsku nulu kad množiš s bilo čim i uz sav trud ona neće postati ništa više od nule. U tome leži njena vrijednost i ljepota.
Čovjek Nula ne zna da će nula uvijek biti maksimum njegovog dostignuća na svim nivoima njegovog tijela, duha i života uopšte.
I u tom nauku leži Njegova milost.
( Srdačno posvećeno jednom od novoizabranih ministara Vlade KS, koji se ističe i među nulama )