Gabrijele Đurkoviću s dužnim poštovanjem Vas obavještavamo da je Vaša firma propala i da ste pod stječajem od trenutka uručenja ovog pisma. U skladu sa zakonom o porezu na imovinu i ugovoru koji ste imali proglašen je bankrot Vaše kompanije i Vaša imovina će u naredna tri dana biti zaplijenjena i data u otkup u cilju što bržeg vraćanja duga koji imate stoga Vas savjetujemo da dokumente i svu potrebnu papirologiju dostavite ili pošaljete na našu adresu kako bi proces zaplijene imovine i proglašenja bankrota na burzi završio što brže na obostrano zadovoljstvo. Za sva dodatna pitanja ili savjet obratite se našoj kadrovskoj službi i odjelu za ljudske resurse, na Vašoj kreditnoj kartici je preostao iznos je 1.22 feninga.
S poštovanjem
International Bank of Dubai. Podružnica Bosna i Hercegovina. Grad Sarajevo.
Gabrijel je čitao dugo ovo kratko pismo i svaki put se činilo kao šala. Djelovalo je nestvarno ono napisano na ekranu njegovog skupog i tankog laptopa sa velikom brzinom hvatanja interneta i sklapanja ugovora sa arapskim milionerima koji su dolazili i kupovali zemljišta oko Sarajeva stvarajući novi poredak zakona i vrijednosti u srcu Balkana. Prodao im je i dio Vrela Bosne, zemljišta oko kompleksa hotela Terme, Parkušu u centru Sarajeva i trebalo je da proda zemljište jedne starice koja nije potpisala ugovor koji joj je donio jednog maglovitog jutra na vrata u svom skupom odijelu i mercedesu koji je rastjerao njene kokoši a baka Ramiza se silno naljutila na buku njegovog auta, kokoši su pobjegle i pritom je zalupila vrata na prvu riječ prodaja i ponuda. Baka Ramiza nije voljela strance a Gabrijel jojse učinio kao odvratan i ljigav čovjek koje je viđala na televiziji i zvala zajebanim strankama. Političare nije nimalo voljela i mrzila je vijesti sa sjednica ali uporno je gledala sve te vijesti samo da bi mogla pljunuti prema televizoru i nazvati ih lopovima. Baka Ramiza je sjedila pred svojim televizorom i nazivala lopovima svakog čovjeka koji ništa nije radio a nosio crno odijelo i bilo bi joj lakše kad pljune prema televizoru i nastavi heklati dok njena mačka spava pored nje. Taj dan je Gabrijel bio siguran da jedna stara glupača želi novac i da će odmah pristati na ponudu koju joj je donio u svojoj kožnoj aktovci prepunoj zakona i odredbi gdje se ona odriče svoje kuće, zemljišta uz veliku financijsku nadoknadu i ugovor s kojim će osigurati sebi mirnu duboku starost. Problem je bio što je baka Ramiza sve to već imala. Njen život je bio prepun tragedija i lomova pa se povukla u svoje selo nakon burnog života u gradu Sarajevu i posvetila se vrtu, kokošima i molitvi čekajući dan kad će biti pozvana natrag u pravi dom-Na drugi svijet. Bila je to mudra i stara žena koja je već dočekala duboku starost, ostala udovica sa dvoje djece na grbači od kojih je jedan sin postao narkoman a kćerka odselila i nikad se više nije vratila i potom je Ramiza sita svega jedno jutro jednostavno prodala stan u centru grada i sve pare stavila na banku kako je voljela reći i nikad više nije promijenila svoje dane do trenutka dolaska Gabrijela Đurkovića s njegovom ponudom-Ona je ponudu odbila jer joj se nije dopao dok je prilazio sa ljubaznim osmijehom i slatkim glasom pa je pljunula i njega i njegovu ponudu i zabranila da više ikad dođe na njenu zemlju a poručila je bogatim arapima za koje on radi da jedu govna. Taj poslovni sastanak Gabrijel nije očekivao ali desilo se i potom je javio svojim poslodavcima da posao nije uspio a njegova karijera je ovisila upravo o tom ugovoru jer je sve već bilo pod kreditom i hipotekom. Dizao je velike kredite jer je imao velike planove i uvijek mu je bilo malo za razliku od Ramize kojoj je svega bilo dosta. Njihov susret nije mogao proći gore jer kako ponuditi nešto nekome kome je svega dosta i kako dati dovoljno nekome kome je svega premalo? Nisu se mogli dogovoriti jer nisu pripadali istom svijetu ali živjeli su pod istim nebom. Baka Ramiza je kasnije danima i mjesecima prepričavala kako je potjerala jednog političara s kućnog praga a Gabrijel je dotada već bio mrtav.
Kad se vraćao kući u centru grada pogledao je na svoj skupi ručni sat i prva misoa mu je bila kako je njegovo vrijeme prošlo. Previše ponosan da pita za pomoć ili savjet u glavi je već računao kako će prodati kuću koju banka ne može zapijeniti jer nije na imovinskoj kartici i koliko može dobiti na internetu prodajući laptop, nakit, umjetničke slike i sve iz kuće prije nego kamatari dođu i sve to pokupe. Računao je hodajući gradom i ne primjećujući ulične svirače, mirise tufahija i ćevapa ili mljevenu jutarnju kafu koja je prolazila kroz nosnice poput dobre vile koja donosi jutro i radost života. Ništa za njega više nije postojalo jer za njega je sve postojalo samo na papiru a taj papir je bio novac. Više nema papira koji šušte u novčaniku, nema velikih večera gdje se konobarima ostavlja pozamašan bakšiš ali da svi za stolom vide, šampanjca koji se prelijeva iznad kristalnih zdjela sa jagodama nakon potpisivanja novog ugovora i beskonačnih razgovora uz jake cigarete i viski o tome kako je dobro vladati svijetom. Ništa nije ostalo osim jedne marke za kiflu i utom je pomislio kako je već gladan. Gabrijel je od sinoć čitao pismo na ekranu i nije jeo apsolutno ništa razmišljajući o svojoj gorkoj budućnosti, nije vidio sadašnjost i zato nije osjetio miris kafe koju su dobri i vrijedni radnici na Baščaršiji pekli cijelo ljuto, potom stavljali u starinske mlinove i pravili ukusnu, crnu i jaku kahvu koja razbuđuje duh i tijelo. Gabrijel je u sadašnjosti imao samo probleme. Posljednja marka i 22 feninga bila je nemoguća za podići sa bankomata jer nije bilo sitniša i potom je shvatio da mora otići do kuće pa prodati nešto iz stana i onda naručiti picu da ubije glad i potom dobro razmisli o tome šta će sljedeće napraviti.
Dok je šetao gradom prema svom stanu prolazio je pored jedne divne francuske pekare i promatrao djevojku koja je unosila korpu sa kiflicama u radnju iz velikog bijelog auta. Promatrao je njenu kapu, kecelju i vitak stas dok je jutarnje svjetlo obasjavalo ulicu mokru od kiše koja je padala cijelu noć. Gabrijel je prolazio gladan pored peciva koja su mirisala i hipnotički posmatrao brzi korak djevojke prema pekari i košaru puni slanih i slatkih kiflica koje idu na prodaju i koje će nahraniti samo one koji to mogu platiti a on više nije jedan od njih. Nekad je Gabrijel prezirao pekare jer je vjerovao da u svakoj kifli ima žohar, mrav ili nokat kao da može za svaku napravljenu kiflicu doteći žohara, miševa, noktiju i kose pljuvao je po hrani iz menze, jeftinih restorana a ćevapi su mu se zgadili na jednom izletu prema Jahorini. Ovo jutro je za njega bila sve ta košara sa kiflama i djevojka vitke figure u bijeloj haljini sa crnom kosom poput ugljena prođe pored Garbijela i pritom ga upita-Jeste li za kiflicu? Gabrijel je zbunjeno promatrao djevojku koja je upitala sa širokim osmijehom da li je za kiflicu i nije mu bilo jasno u tom trenutku zašto ona to radi a potom djevojka progovori kao da je čitala njegove misli-Baš me zanima jesu li mi dobro ispale nisam ih probala jutros imam mučninu. To je djelovalo razumno i poslovno za njega, poslovna ponuda gdje je on mušterija koja će sad ocijeniti da li njene kiflice valjaju ili ne i stoga on uze jednu kiflu koja se sjajila od prekrasnog maslaca napunjena čokoladom i predivan osjećaj pređe preko njegovog nepca dok se slatkoća čokolade miješala sa toplinom peciva i osjeti se sretno u tom trenutku a potom shvati šta jede i zbog čega je toliko gladan i sva sreća nestane u njegovom umu. Djevojka je ugledala kako se njegovo lice mijenja i shvatila da tog čovjeka nešto veoma muči pa mu ponudi još dvije kifle sa višnjom i jednu s vanilijom a Gabrijel ponovo prihvati i ljubazno se zahvali mladoj djevojci a ona potom odgovori-Bogu hvala! Njihov susret se završio i ona nastavi svojim putem a Gabrijel svojim. Pojeo je nakon par koraka i drugu kiflu a potom sjeo u park koji je jednom davno prodao bogatim arapima koji su sad počeli sa rezanjem drveća i pripremom gradnje novog tržnog centra gdje će biti zabranjen alkohol i prodaja cigareta. Djevojka je ušla u pekaru i ostavila korpu na izlog gledajući dugo Gabrijela i njegov umorni korak znajući da tog čovjeka nešto jako muči. Djevojka je radila kao kuharica par godina i naučila da procijeni na prvi pogled šta se dešava oko nje u kuhinji i u životu. Djevojka je vidjela da je Gabrijel bio gladan jer je prepoznala pogled koji gladni ljudi imaju kad ona ide cestom i svaki put kad prepozna taj pogled ona ponudi prolazniku kiflice sa uvijek istom laži kako je njoj muka i nije ih probala dok ih je pravila jer tada ljudi imaju osjećaj da pomažu njoj a ne ona njima i nitko se ne uvrijedi. Svaki put je djevojka lagala i svaki put je njena laž nahranila nekog prolaznika koji je gladno gledao u košaru koju bi nosila ali Gabrijelove laži su ostavljale ljude gladnima…
Dok je sjedio na klupi i promatrao plavo nebo odluči da pojede posljednju kiflicu sa vanilijom i ode spavati nekoliko sati a potom prodati sve iz stana i nekako nastaviti dalje. Šta će ljudi rećI? Kako da objasni svojima kad se bude vratio na selo da je sve izgubio i da mora početi iznova i ima li uopšte snage sa 44 godine da krene iznova? Nema obitelj, prijatelje i jedini život mu je bio posao koji je upravo izgubio zajedno sa svim svojim sredstvima. Gabrijel je htio plakati, prokleti sudbinu i nestati s lica Zemlje pa je pomišljao i na samoubojstvo kao konačni izlaz iz cijele situacije. Ubit ću se rekao je sam sebi kad se vrati u stan. Umjesto da sve ovo rješavam i opet se borim najbolje je da se ubijem. Jednostavno ću otvoriti flašu votke i prozor i samo iskočiti kad skupim dovoljno hrabrosti u srcu i alkohola u venama! Odluka je donešena i pritom shvati da je njegova kiflica već pojedena i da drži zadnji maleni komadić u ruci između palca i kažiprsta sa malo kreme do vanilije i pomisli kako nije uopšte osjetio okus kiflice dok je razmišljao o tome da se ubije. On sjedi i promatra posljednji komadić svoje kiflice i razmišlja o svom životu i o tome kako je sve propustio a ne samo ukus jedne male kifle. Propustio je ljubav, vezu, prijateljstva, odnose i initimu. Propustio je ljubav, putovanja, doživljaje jer je uvijek trebalo još nešto obaviti, završiti i potpisati a sad je kasno i u tom trenutku se pojavi crna ptičica pred njegovim nogama i zapjeva visokim tonom lijepu pjesmu. Ptica je stajala i pjevala samo njemu a on je promotri i posluša njen pjev i svidjelo mu se baš kao što mu se svidjela i djevojka s košarom peciva. Ptica je promatrala Gabrijela i svojim žutim kljunom uporno pjevala i šetala pored njegovih nogu kao da se naslađuje njegovoj muci i Gabrijel pomisli da je prepadne i trzne nogom da odleti svojim putem odakle je i došla ali u zadnjem trenutku on umjesto toga baci ptičici svoj posljednji komad hrane u životu. Komadić tijesta pade pored njegovih nogu i ptica prestade pjevati i uze svojim kljunom obrok i odleti zauvijek. Gabrijel ostade sam na svojoj klupi pomalo tužan što je ptica otišla tako brzo i što on sad mora ustati i otići svojoj kući da se ubije u njoj. Težak i surov život je za njega barem gotov ali treba doći do stana i obaviti posljednje korake prema smrti koja čeka svakog od nas a on svoju želi ubrzati jer na kraju krajeva sve se svede na moć-On je u ovoj situaciji bespomoćan iznad svega osim iznad vlastitog bića i njegove sudbine i tu je kraj. Dok je išao prema svojoj kući prelazio je cestu na glavnoj aleji između visokih i raskošnih drveća i pratio svjetla na semaforu pomislivši kako je smiješno što pazi na prelazak ceste a ide da se ubije i iskreno nasmija po prvi put nakon mnogo godina a utom se upalilo zeleno svjetlo za pješake kao prekrasan znak da će sve biti uredu pa on zakorači na cestu i već na prvom koraku ga udari auto i on ostade na mjestu mrtav sa slomljenim vratom i aktovkom koja se od siline udarca otvorila a bijeli papiri padali dugo preko njegovog mrtvog tijela. Ptica je sve to vidjela. Ptica koja mu je pjevala vidjela je da čovjek sjedi tužan u parku i odlučila da mu nešto otpjeva a on je nagradio sa komadom kiflice i ona je svoju nagradu uzela kao znak zahvalnosti i potom odletila kao da je odradila dobar nastup koji joj je donio obrok taj dan. Ptica se zvala Noel. Taj dan je letjela u svojim problemima i sa svojim vlastitim pričama ali imala je vremena da vidi kako jedan čovjek sjedi veoma tužan i zabrinut na klupi pa je odlučila da u tom trenutku sleti do njega i napravi malu pauzu koju je prepjevati samo za njegove uši. Bila je umorna taj dan i htjela što brže da dođe u gnijezdo ali po prirodi dobra i velikodušna ptica Noel odleti sve do Gabrijela i otpjeva sa lakoćom cijelu jednu pjesmicu koju je njena majka naučila kad je bila mala i još uvijek ležala u jajetu a majka je hranila sa slatkim crvićima i sjemenkama. Gabrijel je mrtav.
Na Nebu je Garbijel dočekan veoma lijepo. Mnogo anđela, cvijeća i lijepih ljudi je bilo na nebu i svi su ga lijepo pozdravili pa čak i oni s kojima nije bio prijatelj na Zemlji i prošetao je Rajskim Vrtom i vidio sva čudesa drugog svijeta svojim novim očima a onda je krenuo na razgovor s Bogom. Kad se pređe na Nebo ide se na razgovor kod Boga jer Bog želi da vidi i čuje kako je bilo na Zemlji, šta smo radili, koliko smo dobra učinili i gdje smo to griješili i zajedno s nama Bog sve pregleda i pusti nas da sami odaberemo gdje želimo ići nakon što pregledamo svoju Knjigu Života. Gabrijel je došao pred Boga i lijepi anđeo mu je donio Knjigu Života da je otvori i zajedno pregleda s Bogom pa da potom sam sebe ocijeni i uvidi. Knjiga Života je bila prepuna svega i svačega ali najviše propuštenih prilika. Gabrijel je imao svoju Knjigu Života prepunu propuštenih prilika ali to nisu bile prilike za posao kao na Zemlji sa bakom Ramizom nego propuštene prilike za činiti dobra dijela. Knjiga Života ne bilježi naše poslovne uspjehe, lijep izgled, status u društvu ili broj prijatelja na fejsu-Knjiga Života bilježi naše osmijehe prema drugim ljudima, lijepe riječi koje izgovorimo, dobra dijela koja uradimo, izvinjenja koja primimo i ona koja dajemo i sve lijepe molitve koje za vrijeme života uputimo Bogu jer Bog voli da priča s ljudima cijelo vrijeme na Nebu pa tako i za vrijeme našeg života na Zemlji. Na Zemlji ljudi moraju sami izabrati hoće li pričati s Bogom, uraditi nešto dobro i kako će živjeti jer Bog voli slobodu kod svih svojih bića-Slobodu da rade šta god hoće. Djevojka s kiflicama je bila slobodna da prođe i ne da Gabrijelu nijednu kiflicu kad je vidjela koliko je gladan i ptica Noel je bila slobodna da odleti dalje kad je vidjela koliko je tužan ali one to nisu uradile Gabrijel nažalost jeste. Kad su pregledali Knjigu Života i došli do posljednje stranice Gabrijel je već mislio da ide u Pakao, sam sebi se gadio, vidio je sve tužne ljude kojima je mogao nekad u prolazu uputiti lijepu riječ, dobar dan, reći hvala ili zamoliti pomoć i na kraju oprostiti sve i svakome pa i samome sebi na kraju dana međutim on to nije uradio. Gabrijel je htio da se ubije jer nije mogao oprostiti sebi neuspjeh na Zemlji. Nije iskoristio vrijeme na Zemlji kako treba i sad je zaista kasno-Njegova mala i sitna duša hrđava od pokvarenih misli i loših dijela bila je spremna na to da ode daleko od Neba jer se nije osjećala dostojna svih tih prekrasnih stvari na oblacima namjenjenim dobrim ljudima i tad Bog otvori zadnju stranicu i iznenađeno podiže bijelu obrvu i nasmiješi se prvi put pa izgovori-Ti si čovjek koji je nahranio pticu! Pa svaka čast! Bog oduševljeno raširi svoje stare ruke, nasmija se silnog glasa a potom ustade sa velikog trona i zagrli Gabrijela i anđeli ga odvedoše na prekrasan bijeli oblak da uživa u vječnosti. Dok su Gabrijela anđeli nosili na njegov oblak on se pitao kakve veze ima jedna nebitna ptica sa njegovom Knjigom Života i zašto je baš to odredilo da dobije predivan oblak na azurno plavom nebu posutom zvijezdama koje titraju kao šljokice dok debeli kerubini lete i posipaju ljude na livadama sa laticama ruža koje padajući mijenjaju boju u beskrajnom prostranstvu Vječnosti…
Jednog divnog beskonačnog dana šetao je Bog svojim vrtom i družio se sa svojom djecom i prepričavao priče sa Zemlje a ljudi su ga slušali i smijali se jer samo smijeh postoji na Nebu i ništa više a taj smijeh je poput najljepše simfonije koja se prolama cijelom galaksijom i svako stvorenje se rađa i umire okupano smiješkom vječnog Neba jer tuga postoji samo kao misao na Zemlji i nigdje više u stvorenom vidljivom i nevidljivom svijetu. Gabrijel je stidljivo prišao Bogu i pitao ga zašto je baš ptica odredila da dobije prekrasan smještaj na Nebu a ljudi oko njega se prestadoše smijati jer nitko nikad ne pita kako Bog radi i zašto nešto radi i svi pogledaše u njega i reče Bog da je vrijeme za još jednu priču pa sjedoše svi zajedno na livadu sa velikim suncokretima i ogromnim pticama koje lete u krugovima i donose radost da čuju priču o čovjeku koji je nahranio pticu.
Dragi Gabrijele reče Bog-Ta ptica se zove Noel i jako je bitna za mene a ti si je nahranio taj dan i ona je odletjela natrag u svoje gnijezdo sretna jer si čuo njenu pjesmu. Ja stvaram ptice da pjevaju ljudima ali u zadnje vrijeme ih nitko ne čuje i ne daje im hranu kad im pjevaju-Previše gledate u svoje igračke ili ste previše izgubljeni u svojim mislima. Ptica Noel je bila veoma nesretna u svom ptičjem životu jer su joj ubili roditelje iz lovačke puške iz čista zabave pa je pobjegla daleko od ljudi i mora letjeti svaki dan preko cijelog grada samo da bi nešto pojela na miru i sklonila se od galame. Ptica Noel je taj dan bila veoma umorna ali sletjela je da te oraspoloži i uspjela je u tome pa je bila sretna na povratku kući a ja volim sretna bića i to sva svoja bića! Ti si napravio sretnom jednu moju pticu i to te spasilo na kraju života. Gabrijel je slušao priču o jednoj ptici veoma pažljivo ali i dalje mu nije bilo jasno zašto je toliko bitna jedna mala ptica od svega stvorenog u svijetu i Svemiru a Bog čitajući njegove misli pokaza pticu Noel i njen život nakon susreta sa Gabrijelom i on tada shvati istinu.
Ptica Noel je nastavila letjeti nakon Gabrijelove smrti dok su bijeli papiri padali preko njegovog crnog odijela a krvava lokva se širila ispod njegove glave i bila je tužna jer je upravo poginuo čovjek koji je nahranio sa ukusnom slatkom kiflom od vanilije a to je rijetka poslastica jer uvijek dobije komadiće slanca koji ona ne voli ili kikiriki koji je za nju pretvrd a od crva se odvikla kao mala. Ptica Noel je tugovala danima zbog smrti tog divnog čovjeka i onda je shvatila da nisu ljudi krivi za smrt njenih roditelja jer i ljudi umiru isto tako jedni od drugih-Njene roditelje je ubila puška koju su držali ljudi a Gabrijela auto koje je vozio čovjek. Shvatila je da mora oprostiti i nastaviti sa svojim životom i preseliti se negdje bliže ljudima i pobijediti strah od puške pa je pronašla prekrasnu kuću sa vrtom prepunom drveća i izabrala je granu do jedne divne sobe u kojoj je spavala djevojčica plave kose Laura. Ptica Noel je sagradila svoje gnijezdo kraj balkona te lijepe djevojčice i pjevala je svaki dan sve ljepše i ljepše. Jednog prekrasnog dana je djevojčica otvorila balkonska vrata i stajala u svojoj rozoj haljini slušajući pjevušenje ptičice Noel koja je upravo dobila tri malena ptića i postala majka. Djevojčica je promatrala pticu i prvi put nakon duge bolesti progovorila. Desilo se čudo. Gledajući pticu Laura je pomislila kako bi bilo lijepo da i ona zapjeva jednog dana i samo je otvorila usta gledajući kljun te ptičice i iz nje je izašao prvi glas koji je izgubila sa 5 godina i svi su ostali u čudu. Majka od Laure je plakala, tata bio ponosan ali nitko nije pitao Lauru kako se to čudo desilo nego su je odmah odveli kod doktora na analize, pretrage i vađenje nalaza. Malena Laura je bila medicinsko čudo, pričala je danima, smijala se i veselila čekajući nalaze iz laboratorija a njeni roditelji strepili od povratka bolesti u njihov život i čekali su papire koji će reći da je sve uredu a nisu uživali u priči svoje kćerke i njezinom pjevanju strahujući od bolesti kojoj više nije bilo ni traga ni glasa. Nakon sedam dana stigli su rezultati svih testova i sve je bilo u savršenom redu osim nalaza na alergije gdje je malena Laura alergična na perje. Otac u svojoj velikoj brizi je zatvorio prozore a majka izbacila svaki trag pernatog namještaja, jastuka ili ukrasa u kući i izvan nje i tu je shvatila da pored sobe njene kćerke ima gnijezdo prepuno ptica na koje je njena kćer alergična. Iste noći je Laurin tata uzeo pušku i raznio gnijezdo sa malenim ptićima i posjekao grane trešnje oko balkona kćerkine sobe. Ptica Noel se u svitanje zore vraćala sa punim kljunom za svoju djecu ali njenog gnijezda više nije bilo i njena djeca više nisu pjevala a tad joj se slomilo maleno ptičje srce, prestala je letjeti, udarila u stakleni prozor Laurine sobe i pala je na balkon.
Laura je čula udarac nečega o prozor i otvorila vrata pa vidjela malu ptičicu kako jedva diše na ledenom podu i brzo je podigla pa stavila na jastuk bez straha od alergije jer nije znala za svoje nalaze i alergotestove, mazila je malenu Noel i donosila joj vode a potom joj pjevušila da joj bude bolje. Dječje nevino srce je pomoglo Noel u zadnjim trenutcima života i pjesma koju je Laura pjevala bila je prekrasna za njen ptičji ukus i na trenutke je zaboravljala svoju bol slušajući predivnu djevojčicu koja je pjevušila i mazila slomljeno krilo. Ptica Noel je izdahnula na predzadnjoj strofi uspavanke u kojoj se spominju zvijezde, bajke, ljubav i vječnost i prešla na Božje rame dok je Bog završavao svoju priču. Laura je postala velika pjevačica u životu a u tome joj je pomogla upravo ptica Noel. Pjesma koju je Laura donijela na svijet pomogla je drugim ljudima i nastavila se priča sve do ovog trenutka. Gabrijel je vidio povezanost i tek sad otkrio koliko je bitna jedna malena ptica u Božjim očima u odnosu na velike kompanije i biznis koji je on vodio na Zemlji. Ptičica Noel potom vidje svoju djecu kako lete oko Boga pa nestade sva njena tuga i svi se nasmijaše nakon svega pa poletješe zajedno sa Gabrijelom, anđelima i svim ostalim stvorenjima visoko prema sjajnim zvijezdama i bijelim oblacima gdje su živjeli sretno bez kraja života.
Amen.
Gabrijele Đurkoviću s dužnim poštovanjem Vas obavještavamo da je Vaša firma propala i da ste pod stječajem od trenutka uručenja ovog pisma. U skladu sa zakonom o porezu na imovinu i ugovoru koji ste imali proglašen je bankrot Vaše kompanije i Vaša imovina će u naredna tri dana biti zaplijenjena i data u otkup u cilju što bržeg vraćanja duga koji imate stoga Vas savjetujemo da dokumente i svu potrebnu papirologiju dostavite ili pošaljete na našu adresu kako bi proces zaplijene imovine i proglašenja bankrota na burzi završio što brže na obostrano zadovoljstvo. Za sva dodatna pitanja ili savjet obratite se našoj kadrovskoj službi i odjelu za ljudske resurse, na Vašoj kreditnoj kartici je preostao iznos je 1.22 feninga.
S poštovanjem
International Bank of Dubai. Podružnica Bosna i Hercegovina. Grad Sarajevo.
Gabrijel je čitao dugo ovo kratko pismo i svaki put se činilo kao šala. Djelovalo je nestvarno ono napisano na ekranu njegovog skupog i tankog laptopa sa velikom brzinom hvatanja interneta i sklapanja ugovora sa arapskim milionerima koji su dolazili i kupovali zemljišta oko Sarajeva stvarajući novi poredak zakona i vrijednosti u srcu Balkana. Prodao im je i dio Vrela Bosne, zemljišta oko kompleksa hotela Terme, Parkušu u centru Sarajeva i trebalo je da proda zemljište jedne starice koja nije potpisala ugovor koji joj je donio jednog maglovitog jutra na vrata u svom skupom odijelu i mercedesu koji je rastjerao njene kokoši a baka Ramiza se silno naljutila na buku njegovog auta, kokoši su pobjegle i pritom je zalupila vrata na prvu riječ prodaja i ponuda. Baka Ramiza nije voljela strance a Gabrijel jojse učinio kao odvratan i ljigav čovjek koje je viđala na televiziji i zvala zajebanim strankama. Političare nije nimalo voljela i mrzila je vijesti sa sjednica ali uporno je gledala sve te vijesti samo da bi mogla pljunuti prema televizoru i nazvati ih lopovima. Baka Ramiza je sjedila pred svojim televizorom i nazivala lopovima svakog čovjeka koji ništa nije radio a nosio crno odijelo i bilo bi joj lakše kad pljune prema televizoru i nastavi heklati dok njena mačka spava pored nje. Taj dan je Gabrijel bio siguran da jedna stara glupača želi novac i da će odmah pristati na ponudu koju joj je donio u svojoj kožnoj aktovci prepunoj zakona i odredbi gdje se ona odriče svoje kuće, zemljišta uz veliku financijsku nadoknadu i ugovor s kojim će osigurati sebi mirnu duboku starost. Problem je bio što je baka Ramiza sve to već imala. Njen život je bio prepun tragedija i lomova pa se povukla u svoje selo nakon burnog života u gradu Sarajevu i posvetila se vrtu, kokošima i molitvi čekajući dan kad će biti pozvana natrag u pravi dom-Na drugi svijet. Bila je to mudra i stara žena koja je već dočekala duboku starost, ostala udovica sa dvoje djece na grbači od kojih je jedan sin postao narkoman a kćerka odselila i nikad se više nije vratila i potom je Ramiza sita svega jedno jutro jednostavno prodala stan u centru grada i sve pare stavila na banku kako je voljela reći i nikad više nije promijenila svoje dane do trenutka dolaska Gabrijela Đurkovića s njegovom ponudom-Ona je ponudu odbila jer joj se nije dopao dok je prilazio sa ljubaznim osmijehom i slatkim glasom pa je pljunula i njega i njegovu ponudu i zabranila da više ikad dođe na njenu zemlju a poručila je bogatim arapima za koje on radi da jedu govna. Taj poslovni sastanak Gabrijel nije očekivao ali desilo se i potom je javio svojim poslodavcima da posao nije uspio a njegova karijera je ovisila upravo o tom ugovoru jer je sve već bilo pod kreditom i hipotekom. Dizao je velike kredite jer je imao velike planove i uvijek mu je bilo malo za razliku od Ramize kojoj je svega bilo dosta. Njihov susret nije mogao proći gore jer kako ponuditi nešto nekome kome je svega dosta i kako dati dovoljno nekome kome je svega premalo? Nisu se mogli dogovoriti jer nisu pripadali istom svijetu ali živjeli su pod istim nebom. Baka Ramiza je kasnije danima i mjesecima prepričavala kako je potjerala jednog političara s kućnog praga a Gabrijel je dotada već bio mrtav.
Kad se vraćao kući u centru grada pogledao je na svoj skupi ručni sat i prva misoa mu je bila kako je njegovo vrijeme prošlo. Previše ponosan da pita za pomoć ili savjet u glavi je već računao kako će prodati kuću koju banka ne može zapijeniti jer nije na imovinskoj kartici i koliko može dobiti na internetu prodajući laptop, nakit, umjetničke slike i sve iz kuće prije nego kamatari dođu i sve to pokupe. Računao je hodajući gradom i ne primjećujući ulične svirače, mirise tufahija i ćevapa ili mljevenu jutarnju kafu koja je prolazila kroz nosnice poput dobre vile koja donosi jutro i radost života. Ništa za njega više nije postojalo jer za njega je sve postojalo samo na papiru a taj papir je bio novac. Više nema papira koji šušte u novčaniku, nema velikih večera gdje se konobarima ostavlja pozamašan bakšiš ali da svi za stolom vide, šampanjca koji se prelijeva iznad kristalnih zdjela sa jagodama nakon potpisivanja novog ugovora i beskonačnih razgovora uz jake cigarete i viski o tome kako je dobro vladati svijetom. Ništa nije ostalo osim jedne marke za kiflu i utom je pomislio kako je već gladan. Gabrijel je od sinoć čitao pismo na ekranu i nije jeo apsolutno ništa razmišljajući o svojoj gorkoj budućnosti, nije vidio sadašnjost i zato nije osjetio miris kafe koju su dobri i vrijedni radnici na Baščaršiji pekli cijelo ljuto, potom stavljali u starinske mlinove i pravili ukusnu, crnu i jaku kahvu koja razbuđuje duh i tijelo. Gabrijel je u sadašnjosti imao samo probleme. Posljednja marka i 22 feninga bila je nemoguća za podići sa bankomata jer nije bilo sitniša i potom je shvatio da mora otići do kuće pa prodati nešto iz stana i onda naručiti picu da ubije glad i potom dobro razmisli o tome šta će sljedeće napraviti.
Dok je šetao gradom prema svom stanu prolazio je pored jedne divne francuske pekare i promatrao djevojku koja je unosila korpu sa kiflicama u radnju iz velikog bijelog auta. Promatrao je njenu kapu, kecelju i vitak stas dok je jutarnje svjetlo obasjavalo ulicu mokru od kiše koja je padala cijelu noć. Gabrijel je prolazio gladan pored peciva koja su mirisala i hipnotički posmatrao brzi korak djevojke prema pekari i košaru puni slanih i slatkih kiflica koje idu na prodaju i koje će nahraniti samo one koji to mogu platiti a on više nije jedan od njih. Nekad je Gabrijel prezirao pekare jer je vjerovao da u svakoj kifli ima žohar, mrav ili nokat kao da može za svaku napravljenu kiflicu doteći žohara, miševa, noktiju i kose pljuvao je po hrani iz menze, jeftinih restorana a ćevapi su mu se zgadili na jednom izletu prema Jahorini. Ovo jutro je za njega bila sve ta košara sa kiflama i djevojka vitke figure u bijeloj haljini sa crnom kosom poput ugljena prođe pored Garbijela i pritom ga upita-Jeste li za kiflicu? Gabrijel je zbunjeno promatrao djevojku koja je upitala sa širokim osmijehom da li je za kiflicu i nije mu bilo jasno u tom trenutku zašto ona to radi a potom djevojka progovori kao da je čitala njegove misli-Baš me zanima jesu li mi dobro ispale nisam ih probala jutros imam mučninu. To je djelovalo razumno i poslovno za njega, poslovna ponuda gdje je on mušterija koja će sad ocijeniti da li njene kiflice valjaju ili ne i stoga on uze jednu kiflu koja se sjajila od prekrasnog maslaca napunjena čokoladom i predivan osjećaj pređe preko njegovog nepca dok se slatkoća čokolade miješala sa toplinom peciva i osjeti se sretno u tom trenutku a potom shvati šta jede i zbog čega je toliko gladan i sva sreća nestane u njegovom umu. Djevojka je ugledala kako se njegovo lice mijenja i shvatila da tog čovjeka nešto veoma muči pa mu ponudi još dvije kifle sa višnjom i jednu s vanilijom a Gabrijel ponovo prihvati i ljubazno se zahvali mladoj djevojci a ona potom odgovori-Bogu hvala! Njihov susret se završio i ona nastavi svojim putem a Gabrijel svojim. Pojeo je nakon par koraka i drugu kiflu a potom sjeo u park koji je jednom davno prodao bogatim arapima koji su sad počeli sa rezanjem drveća i pripremom gradnje novog tržnog centra gdje će biti zabranjen alkohol i prodaja cigareta. Djevojka je ušla u pekaru i ostavila korpu na izlog gledajući dugo Gabrijela i njegov umorni korak znajući da tog čovjeka nešto jako muči. Djevojka je radila kao kuharica par godina i naučila da procijeni na prvi pogled šta se dešava oko nje u kuhinji i u životu. Djevojka je vidjela da je Gabrijel bio gladan jer je prepoznala pogled koji gladni ljudi imaju kad ona ide cestom i svaki put kad prepozna taj pogled ona ponudi prolazniku kiflice sa uvijek istom laži kako je njoj muka i nije ih probala dok ih je pravila jer tada ljudi imaju osjećaj da pomažu njoj a ne ona njima i nitko se ne uvrijedi. Svaki put je djevojka lagala i svaki put je njena laž nahranila nekog prolaznika koji je gladno gledao u košaru koju bi nosila ali Gabrijelove laži su ostavljale ljude gladnima…
Dok je sjedio na klupi i promatrao plavo nebo odluči da pojede posljednju kiflicu sa vanilijom i ode spavati nekoliko sati a potom prodati sve iz stana i nekako nastaviti dalje. Šta će ljudi rećI? Kako da objasni svojima kad se bude vratio na selo da je sve izgubio i da mora početi iznova i ima li uopšte snage sa 44 godine da krene iznova? Nema obitelj, prijatelje i jedini život mu je bio posao koji je upravo izgubio zajedno sa svim svojim sredstvima. Gabrijel je htio plakati, prokleti sudbinu i nestati s lica Zemlje pa je pomišljao i na samoubojstvo kao konačni izlaz iz cijele situacije. Ubit ću se rekao je sam sebi kad se vrati u stan. Umjesto da sve ovo rješavam i opet se borim najbolje je da se ubijem. Jednostavno ću otvoriti flašu votke i prozor i samo iskočiti kad skupim dovoljno hrabrosti u srcu i alkohola u venama! Odluka je donešena i pritom shvati da je njegova kiflica već pojedena i da drži zadnji maleni komadić u ruci između palca i kažiprsta sa malo kreme do vanilije i pomisli kako nije uopšte osjetio okus kiflice dok je razmišljao o tome da se ubije. On sjedi i promatra posljednji komadić svoje kiflice i razmišlja o svom životu i o tome kako je sve propustio a ne samo ukus jedne male kifle. Propustio je ljubav, vezu, prijateljstva, odnose i initimu. Propustio je ljubav, putovanja, doživljaje jer je uvijek trebalo još nešto obaviti, završiti i potpisati a sad je kasno i u tom trenutku se pojavi crna ptičica pred njegovim nogama i zapjeva visokim tonom lijepu pjesmu. Ptica je stajala i pjevala samo njemu a on je promotri i posluša njen pjev i svidjelo mu se baš kao što mu se svidjela i djevojka s košarom peciva. Ptica je promatrala Gabrijela i svojim žutim kljunom uporno pjevala i šetala pored njegovih nogu kao da se naslađuje njegovoj muci i Gabrijel pomisli da je prepadne i trzne nogom da odleti svojim putem odakle je i došla ali u zadnjem trenutku on umjesto toga baci ptičici svoj posljednji komad hrane u životu. Komadić tijesta pade pored njegovih nogu i ptica prestade pjevati i uze svojim kljunom obrok i odleti zauvijek. Gabrijel ostade sam na svojoj klupi pomalo tužan što je ptica otišla tako brzo i što on sad mora ustati i otići svojoj kući da se ubije u njoj. Težak i surov život je za njega barem gotov ali treba doći do stana i obaviti posljednje korake prema smrti koja čeka svakog od nas a on svoju želi ubrzati jer na kraju krajeva sve se svede na moć-On je u ovoj situaciji bespomoćan iznad svega osim iznad vlastitog bića i njegove sudbine i tu je kraj. Dok je išao prema svojoj kući prelazio je cestu na glavnoj aleji između visokih i raskošnih drveća i pratio svjetla na semaforu pomislivši kako je smiješno što pazi na prelazak ceste a ide da se ubije i iskreno nasmija po prvi put nakon mnogo godina a utom se upalilo zeleno svjetlo za pješake kao prekrasan znak da će sve biti uredu pa on zakorači na cestu i već na prvom koraku ga udari auto i on ostade na mjestu mrtav sa slomljenim vratom i aktovkom koja se od siline udarca otvorila a bijeli papiri padali dugo preko njegovog mrtvog tijela. Ptica je sve to vidjela. Ptica koja mu je pjevala vidjela je da čovjek sjedi tužan u parku i odlučila da mu nešto otpjeva a on je nagradio sa komadom kiflice i ona je svoju nagradu uzela kao znak zahvalnosti i potom odletila kao da je odradila dobar nastup koji joj je donio obrok taj dan. Ptica se zvala Noel. Taj dan je letjela u svojim problemima i sa svojim vlastitim pričama ali imala je vremena da vidi kako jedan čovjek sjedi veoma tužan i zabrinut na klupi pa je odlučila da u tom trenutku sleti do njega i napravi malu pauzu koju je prepjevati samo za njegove uši. Bila je umorna taj dan i htjela što brže da dođe u gnijezdo ali po prirodi dobra i velikodušna ptica Noel odleti sve do Gabrijela i otpjeva sa lakoćom cijelu jednu pjesmicu koju je njena majka naučila kad je bila mala i još uvijek ležala u jajetu a majka je hranila sa slatkim crvićima i sjemenkama. Gabrijel je mrtav.
Na Nebu je Garbijel dočekan veoma lijepo. Mnogo anđela, cvijeća i lijepih ljudi je bilo na nebu i svi su ga lijepo pozdravili pa čak i oni s kojima nije bio prijatelj na Zemlji i prošetao je Rajskim Vrtom i vidio sva čudesa drugog svijeta svojim novim očima a onda je krenuo na razgovor s Bogom. Kad se pređe na Nebo ide se na razgovor kod Boga jer Bog želi da vidi i čuje kako je bilo na Zemlji, šta smo radili, koliko smo dobra učinili i gdje smo to griješili i zajedno s nama Bog sve pregleda i pusti nas da sami odaberemo gdje želimo ići nakon što pregledamo svoju Knjigu Života. Gabrijel je došao pred Boga i lijepi anđeo mu je donio Knjigu Života da je otvori i zajedno pregleda s Bogom pa da potom sam sebe ocijeni i uvidi. Knjiga Života je bila prepuna svega i svačega ali najviše propuštenih prilika. Gabrijel je imao svoju Knjigu Života prepunu propuštenih prilika ali to nisu bile prilike za posao kao na Zemlji sa bakom Ramizom nego propuštene prilike za činiti dobra dijela. Knjiga Života ne bilježi naše poslovne uspjehe, lijep izgled, status u društvu ili broj prijatelja na fejsu-Knjiga Života bilježi naše osmijehe prema drugim ljudima, lijepe riječi koje izgovorimo, dobra dijela koja uradimo, izvinjenja koja primimo i ona koja dajemo i sve lijepe molitve koje za vrijeme života uputimo Bogu jer Bog voli da priča s ljudima cijelo vrijeme na Nebu pa tako i za vrijeme našeg života na Zemlji. Na Zemlji ljudi moraju sami izabrati hoće li pričati s Bogom, uraditi nešto dobro i kako će živjeti jer Bog voli slobodu kod svih svojih bića-Slobodu da rade šta god hoće. Djevojka s kiflicama je bila slobodna da prođe i ne da Gabrijelu nijednu kiflicu kad je vidjela koliko je gladan i ptica Noel je bila slobodna da odleti dalje kad je vidjela koliko je tužan ali one to nisu uradile Gabrijel nažalost jeste. Kad su pregledali Knjigu Života i došli do posljednje stranice Gabrijel je već mislio da ide u Pakao, sam sebi se gadio, vidio je sve tužne ljude kojima je mogao nekad u prolazu uputiti lijepu riječ, dobar dan, reći hvala ili zamoliti pomoć i na kraju oprostiti sve i svakome pa i samome sebi na kraju dana međutim on to nije uradio. Gabrijel je htio da se ubije jer nije mogao oprostiti sebi neuspjeh na Zemlji. Nije iskoristio vrijeme na Zemlji kako treba i sad je zaista kasno-Njegova mala i sitna duša hrđava od pokvarenih misli i loših dijela bila je spremna na to da ode daleko od Neba jer se nije osjećala dostojna svih tih prekrasnih stvari na oblacima namjenjenim dobrim ljudima i tad Bog otvori zadnju stranicu i iznenađeno podiže bijelu obrvu i nasmiješi se prvi put pa izgovori-Ti si čovjek koji je nahranio pticu! Pa svaka čast! Bog oduševljeno raširi svoje stare ruke, nasmija se silnog glasa a potom ustade sa velikog trona i zagrli Gabrijela i anđeli ga odvedoše na prekrasan bijeli oblak da uživa u vječnosti. Dok su Gabrijela anđeli nosili na njegov oblak on se pitao kakve veze ima jedna nebitna ptica sa njegovom Knjigom Života i zašto je baš to odredilo da dobije predivan oblak na azurno plavom nebu posutom zvijezdama koje titraju kao šljokice dok debeli kerubini lete i posipaju ljude na livadama sa laticama ruža koje padajući mijenjaju boju u beskrajnom prostranstvu Vječnosti…
Jednog divnog beskonačnog dana šetao je Bog svojim vrtom i družio se sa svojom djecom i prepričavao priče sa Zemlje a ljudi su ga slušali i smijali se jer samo smijeh postoji na Nebu i ništa više a taj smijeh je poput najljepše simfonije koja se prolama cijelom galaksijom i svako stvorenje se rađa i umire okupano smiješkom vječnog Neba jer tuga postoji samo kao misao na Zemlji i nigdje više u stvorenom vidljivom i nevidljivom svijetu. Gabrijel je stidljivo prišao Bogu i pitao ga zašto je baš ptica odredila da dobije prekrasan smještaj na Nebu a ljudi oko njega se prestadoše smijati jer nitko nikad ne pita kako Bog radi i zašto nešto radi i svi pogledaše u njega i reče Bog da je vrijeme za još jednu priču pa sjedoše svi zajedno na livadu sa velikim suncokretima i ogromnim pticama koje lete u krugovima i donose radost da čuju priču o čovjeku koji je nahranio pticu.
Dragi Gabrijele reče Bog-Ta ptica se zove Noel i jako je bitna za mene a ti si je nahranio taj dan i ona je odletjela natrag u svoje gnijezdo sretna jer si čuo njenu pjesmu. Ja stvaram ptice da pjevaju ljudima ali u zadnje vrijeme ih nitko ne čuje i ne daje im hranu kad im pjevaju-Previše gledate u svoje igračke ili ste previše izgubljeni u svojim mislima. Ptica Noel je bila veoma nesretna u svom ptičjem životu jer su joj ubili roditelje iz lovačke puške iz čista zabave pa je pobjegla daleko od ljudi i mora letjeti svaki dan preko cijelog grada samo da bi nešto pojela na miru i sklonila se od galame. Ptica Noel je taj dan bila veoma umorna ali sletjela je da te oraspoloži i uspjela je u tome pa je bila sretna na povratku kući a ja volim sretna bića i to sva svoja bića! Ti si napravio sretnom jednu moju pticu i to te spasilo na kraju života. Gabrijel je slušao priču o jednoj ptici veoma pažljivo ali i dalje mu nije bilo jasno zašto je toliko bitna jedna mala ptica od svega stvorenog u svijetu i Svemiru a Bog čitajući njegove misli pokaza pticu Noel i njen život nakon susreta sa Gabrijelom i on tada shvati istinu.
Ptica Noel je nastavila letjeti nakon Gabrijelove smrti dok su bijeli papiri padali preko njegovog crnog odijela a krvava lokva se širila ispod njegove glave i bila je tužna jer je upravo poginuo čovjek koji je nahranio sa ukusnom slatkom kiflom od vanilije a to je rijetka poslastica jer uvijek dobije komadiće slanca koji ona ne voli ili kikiriki koji je za nju pretvrd a od crva se odvikla kao mala. Ptica Noel je tugovala danima zbog smrti tog divnog čovjeka i onda je shvatila da nisu ljudi krivi za smrt njenih roditelja jer i ljudi umiru isto tako jedni od drugih-Njene roditelje je ubila puška koju su držali ljudi a Gabrijela auto koje je vozio čovjek. Shvatila je da mora oprostiti i nastaviti sa svojim životom i preseliti se negdje bliže ljudima i pobijediti strah od puške pa je pronašla prekrasnu kuću sa vrtom prepunom drveća i izabrala je granu do jedne divne sobe u kojoj je spavala djevojčica plave kose Laura. Ptica Noel je sagradila svoje gnijezdo kraj balkona te lijepe djevojčice i pjevala je svaki dan sve ljepše i ljepše. Jednog prekrasnog dana je djevojčica otvorila balkonska vrata i stajala u svojoj rozoj haljini slušajući pjevušenje ptičice Noel koja je upravo dobila tri malena ptića i postala majka. Djevojčica je promatrala pticu i prvi put nakon duge bolesti progovorila. Desilo se čudo. Gledajući pticu Laura je pomislila kako bi bilo lijepo da i ona zapjeva jednog dana i samo je otvorila usta gledajući kljun te ptičice i iz nje je izašao prvi glas koji je izgubila sa 5 godina i svi su ostali u čudu. Majka od Laure je plakala, tata bio ponosan ali nitko nije pitao Lauru kako se to čudo desilo nego su je odmah odveli kod doktora na analize, pretrage i vađenje nalaza. Malena Laura je bila medicinsko čudo, pričala je danima, smijala se i veselila čekajući nalaze iz laboratorija a njeni roditelji strepili od povratka bolesti u njihov život i čekali su papire koji će reći da je sve uredu a nisu uživali u priči svoje kćerke i njezinom pjevanju strahujući od bolesti kojoj više nije bilo ni traga ni glasa. Nakon sedam dana stigli su rezultati svih testova i sve je bilo u savršenom redu osim nalaza na alergije gdje je malena Laura alergična na perje. Otac u svojoj velikoj brizi je zatvorio prozore a majka izbacila svaki trag pernatog namještaja, jastuka ili ukrasa u kući i izvan nje i tu je shvatila da pored sobe njene kćerke ima gnijezdo prepuno ptica na koje je njena kćer alergična. Iste noći je Laurin tata uzeo pušku i raznio gnijezdo sa malenim ptićima i posjekao grane trešnje oko balkona kćerkine sobe. Ptica Noel se u svitanje zore vraćala sa punim kljunom za svoju djecu ali njenog gnijezda više nije bilo i njena djeca više nisu pjevala a tad joj se slomilo maleno ptičje srce, prestala je letjeti, udarila u stakleni prozor Laurine sobe i pala je na balkon.
Laura je čula udarac nečega o prozor i otvorila vrata pa vidjela malu ptičicu kako jedva diše na ledenom podu i brzo je podigla pa stavila na jastuk bez straha od alergije jer nije znala za svoje nalaze i alergotestove, mazila je malenu Noel i donosila joj vode a potom joj pjevušila da joj bude bolje. Dječje nevino srce je pomoglo Noel u zadnjim trenutcima života i pjesma koju je Laura pjevala bila je prekrasna za njen ptičji ukus i na trenutke je zaboravljala svoju bol slušajući predivnu djevojčicu koja je pjevušila i mazila slomljeno krilo. Ptica Noel je izdahnula na predzadnjoj strofi uspavanke u kojoj se spominju zvijezde, bajke, ljubav i vječnost i prešla na Božje rame dok je Bog završavao svoju priču. Laura je postala velika pjevačica u životu a u tome joj je pomogla upravo ptica Noel. Pjesma koju je Laura donijela na svijet pomogla je drugim ljudima i nastavila se priča sve do ovog trenutka. Gabrijel je vidio povezanost i tek sad otkrio koliko je bitna jedna malena ptica u Božjim očima u odnosu na velike kompanije i biznis koji je on vodio na Zemlji. Ptičica Noel potom vidje svoju djecu kako lete oko Boga pa nestade sva njena tuga i svi se nasmijaše nakon svega pa poletješe zajedno sa Gabrijelom, anđelima i svim ostalim stvorenjima visoko prema sjajnim zvijezdama i bijelim oblacima gdje su živjeli sretno bez kraja života.
Amen.