Naredne dvije sedmice su ključne. Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu? Prije, sada već i malo jače od godinu dana, proglašeno je stanje pandemije kako u Bosni i Hercegovini tako i u cijelom svijetu. Nizale su se konferencije za štampu kriznih štabova, na kojima su nas obavještavali uglavnom o svemu što smo već znali, a glavna poruka svih tih obraćanja bila je upravo “naredne dvije sedmice su ključne!”. Danas nakon godinu dana prepušteni smo sami sebi da procijenimo da li su naredne dvije zaista ključne? Ipak, uzimajući u obzir ovaj period iza nas, vrijeme je da razmislimo o stvarima koje smo izgubili i koje (ni)smo naučili. Mnogi od nas su ostali bez posla, naše djelatnosti i sfere djelovanja naprasno zaustavljene, neki 'pak izgubili prijatelja, poznanika, člana porodice... kako god, gubitnici smo svi. 1:0 za tebe nevidljivi neprijatelju. Proklet bio!
Tokom cijele historije čovječanstva, ništa nije ubilo toliko ljudi kao bakterije i virusi, ni prirodne katastrofe, pa čak ni ratovi – ni približno. Onda nam se nameće pitanje da li smo uopšte svjesni šta nas je zapravo zadesilo? Možda sada, godinu dana poslije i jesmo, ali u martu, pa i na ljeto prošle godine i nismo bili baš. Čekali smo, objeručke prihvatili neplanirane odmore, rad od kućei druženje sa ukućanima. Mnogi su s rezervom uzimali sve informacije, guglali, čitali o teorijama zavjere i čekali... Ušteđevine, moratorije i odlaganje života smo prihvatili i niko nije ni slutio da će ovo ovoliko dugo da traje. Sve do jednom. Sve do prelomne tačke kada smo svi zajedno uvidjeli da je vrag odnio šalu. Na samom početku smo s nevjericom postavljali pitanja jedni drugima da li poznaje iko od nas nekoga iz okruženja da je zaražen ili čak podlegao od korone i uglavnom bi uvijek uslijedilo “Ni ja“. Time smo se tješili međusobno, na momente čak i zbijali šale. Sve do jednom. Sve dok se datumi na grobnim mjestima nisu počeli nizati. Sve dok nisu počeli da umiru ljudi koje zaista poznajemo, da nam prepričavaju svoje tegobe naši prijatelji koji su bili pozitivni, naši članovi obitelji, pa sve dok i mi sami nismo osjetili kakva je to prokletinja koja nas je zadesila.
Neke probleme smo mogli riješiti u žaru krize, ali umjesto toga smo odlučili da ih nećemo rješavati ili totalno zanemariti. S više od 6.500 preminulih, Bosna i Hercegovina je među deset zemalja u svijetu po broju smrtnosti od posljedica korona virusa na milion stanovnika, kako bilježi web stranica worldometers.info. Iako pandemija još uvijek traje, sa pronalazkom i razvijanjem cjepiva razvila se i nada da će joj uskoro doći kraj. Međutim, osim zdravstvenih tegoba i posljedica, ono što nas je sve mučilo jeste kako nastaviti život. Jer živjeti paralelelno se mora. Kako, ako sam izgubila posao? Kako, ako nam je sve na čemu smo radili cijeli svoj život onemogućeno i zaustavljeno? Kako zaraditi? Čime se baviti? Kako se snaći? I godinu dana poslije, pitamo se, jesmo li se snašli?
Panika i tjeskoba su odjednom postale naša svakodnevnica. Borba za golim životom i opstankom također. Ono što je bilo zaista ključno jeste da se ne čekaju naredne dvije sedmice, nego da se djeluje odmah. Mi se jesmo snašle. Snašle smo se tako što smo alternativu za naše poslove pronašle odmah. Način da zaradimo. Duplo više čuvale svoje zdravlje i zdravlje naših bližnjih. Poštovale epidemiološke mjere i pronašle način da opstanemo i naučimo da živimo sa svim što nas je snašlo. Eto, to je bilo ključno. 1:1 nevidljivi neprijatelju.
