Vještim pokretima sjeckala je luk. Ručak je već kasnio. Čim je završila sa lukom požurila je da uzme mobilni. Nije primjećivala blagu ovisnost koja je svakim danom sve više okupirala.
„Nedjeljama dojila psa, da bi se poslije oplodila i jajnim ćelijama psa.”-čitala je jedan od naslova.
„O jebo joj pas mater, jel ona normalna??? Pored ovoliko muškaraca nije mogla naći nekoga da dobije dijete. Postala je kereća dojilja” Otkuca komentar i prekrsti se.
„Bože pomozi kakvo je ovo istraživanje! Sve je otišlo do Đavla. Sve je sjebano. Čuj dojila kera!!!” Samo uzdahnu iznervirano i mahnu rukom nekoliko puta ispred sebe ko da time otklanja neke nečastive sile koje su izgleda riješile da je opkole.
Ostavi telefon i promiješa luk. Dosu usput malo vode da ne zagori. Polako doda mrkvu i meso da se prodinsta. Ponovo uze telefon.
„Goca Trzan pita jeste li sretni što nemamo od čega da živimo?” „Pa radi!!! Ko je mene pito kad sam poso tražila. Sve sam radila od čistačice do prodavačice a sada kuharice i konobarice. Prekvalifikuj se. Ništa me nije bilo sramota” Otkuca komentar i posla.
Restoran u kom je radila nije bio elitni. Bio je za one niskobudžetne mušterije. Njoj je to i odgovaralo nisu bili zahtjevni, i nije bilo mnogo posla. Nisu se bunili ako ne bi uspjela da skloni prljave tanjire poslije svakoga gosta. Nekada bi ih to sve dočekalo na stolu poput pepeljare, ali oni su šutili.
Promiješa čorbu koja je opasno kasnila, i ponovo uze telefon. Opet korona!
Izmislili su je samo da bi lopovluk prebacili na veći level. Level profesionalaca. E vala…. Bila je u grču dok je kuckala komentar ispod objave. “Ne postoji korona. Jebala vas ona!!” Uzela je kutije sa začinama, izvadila nekoliko listova peršuna, i počela da ih sjecka.
Nije mogla da vjeruje koliko ljudi je sada strahovalo od izmišljene bolesti. Koje budaletine. Ona je znala. Bila je sigurna… Dovoljno je živjela da zna. Treba samo jesti zdravo, biti na svježem vazduhu,,, vjerovati, redovno se pomoliti. Kakva korona??? To su izmislili političari i filmadžije za svoje scenarije. Trebo im je paravan.
Polako je miješala čorbu i dodavala začinsko bilje. Zagrabi kašikom da vidi je li slano? Nije bila sigurna. Zbog cigareta nije bila potpuno u stanju da ocijeni. Previše je pušila. Naravno samo onda kada bi se iznervirala. A bila je stalno iznervirana. Evo sad i zbog budaletina mora da zapali. Samo da doda malo vegete. Valjda je dobro. Baci kašiku na radni sto i ponovo uze telefon.
Nije mogla da vjeruje da otmjeni restorani i poznati kuvari vegetu ne priznaju ko začin. Noj je vegeta bila sve. U svakom jelu mirođija. Dodavala je i gdje treba i ne treba. Privuče joj pažnju naslov “ Turistička sezona propala” “E neka je jebala ih ona.” samo dopisa ispod i posla komentar. Dok je povlačila dimove cigarete naslonjena na šank još jedan naslov joj privuče pažnju. “ Šveđani hoće da čipuju Talijane”. “Mene više doktor neće vidjeti. Ima da umrem kako hoću,,, kad za to dođe vrijeme. Ne da mi tamo oni ugrađuju pod kožu neke čipove i tako prate šta radim.” I objavi komentar. „Treba svako da zna šta radim”- mislila je. „Svakoga sve interesuje.”
Dva starija muškarca u radnim odijelima ušetala su u restoran. Mnogi njeno radno mjesto nisu ni vidjeli ko restoran. Spolja bi se prije reklo da je u pitanju kafana, prčvarnica. Unutra je uvijek vladala polutama. Po danu je bilo zamračeno, a uvečer bi svjetlost sijalica bila prigušena.
„Je li gotova čorba?”-pitali su odmah sa vrata.
„Bit će za sat vremena. Hoćete popit nešto dok se ukrčka?”
„Donesi dvije pive! Al ladne!”
Nije dopuštala da dnevna svjetlost zaviri unutra. U polumraku se osjećala bolje, ljepše,,, zavodljivo. Bacila bi pogled u prolazu na ogledalo pored frižidera. Iskrivljena slika izgrebanog ogledala davala joj je dodatno samopouzdanje. Čak bi osjetila gipkost dok se provlačila između stolova i vrckala oko mušterija. Bila je ubijeđena da je još uvijek poželjna. Odavno je na sebe složila barem dvadeset kilograma viška. Neuredna kosa joj je svuda štrčala. Za nju je ona i dalje bila bujna i zanosna.
„Tijana Dapčević kaže nije je sramota da kopa krompir. Ali ona bira da radi ono što voli.”
„Bože svak misli da je bitan. Ko je ona da bira??? Ko da ja ne bi voljela da radim ono što volim? Da pjevam igram i zabavljam se! Al ko me pita??? Živjet se mora..” Pokušala je da zamisli posao koji bi voljela da radi dok je kuckala komentar,,, ali ništa joj nije padalo na pamet. Ni u čemu nije bila posebno vješta, osim u kuvanju. I za taj posao je bila često kritikovana. Njene mušterije su obično bili građevinari i radnici iz okolnih fabrika. Nisu mnogo izvolijevali. Htjeli su samo da bude kakve pristojne čorbice, nešto kuvano, bez mnogo dodataka. Smetao bi im ponekad višak vegete. Desilo se par puta da je čorba bila gorka zbog toga. Ili bi pretjerala sa celerom, ljutom paprikom ili bosiokom.
„Ko radi taj i griješi!” -bila joj je glavna ispirka.
„Oče li ta čorba?”
„Evo samo da ispušim cigaru.”- dobaci i nastavi da čita naslove sa telefona.
„Šestogodišnja djevojčica donirala kosu da bi pomogla djeci oboljeloj od raka.”
“E šta sve neće roditelji izmisliti ne bi li im djeca stigla u novine. Pa ona sa svojih šest godina i ne zna šta je rak, a kobajagi sjetila se da kosu donira.” Ima svakakvih roditelja.
Bože o kome danas sve ne pišu! Ko sve ne daje intervjue. A ona koja je znala toliko… Znala je sve!!! Ostala je zarobljena u ova četiri zida sa gomilom pijanica. Polako je sipala čorbu u tanjire. Sporo je došetala do njihovog stola. Stavila je tanjire na sto. Lijevu ruku zavukla je u džep pantalona i izvukla telefon.
„Izvolite čorba je gotova!”- promrmlja i udalji se.