Jedni drugima na razne načine pokazujemo pažnju. Kad smo bili djeca potpisivali smo se jedni drugima u leksikone i zapisivali stihove na bilježnice. Kad smo malo odrasli pažnju smo pokazivali ne obraćajući pažnju na onoga za čijom smo umirali. A kad smo još malo odrasli, pogledima smo govorili da volimo, slovima tipkali da nedostajemo i mirisnim tijelima u krevetu da trebamo.
Od drugih ljudi na razne načine tražimo pažnju. Sjećam se da sam o tome razgovarala s njim prije tri godine dok smo u različitim gradovima, ali barem u istoj vremenskoj zoni, listali portale i ukrštavali obrve na ono što vidimo. Svoj grad. U plamenu ružnih medijskih riječi. Osjećaj je poput onoga kad utjeloviš trud da nekoga pozitivno iznenadiš, ali sjebeš pa dobiješ onaj pogled koji govori „Nisam se ni nadao da ćeš se promijeniti“. Od drugih ljudi na razne načine tražimo pažnju, to je istina. Tada je on htio privući pažnju na Mostar drukčije od onih koji su se služili palicama i bakljama da to učine.
I stvorio je Čokoladne nerede.
On nije sanjar u onom smislu riječi kojeg su stvorile i utjelovile djevojčice kao ja. Njegovi su snovi oni snovi koje svi sanjamo pa se ujutro ne sjećamo kojim smo to nebom točno noćas letjeli. Jedino što znamo je to da je let bio nezaboravan i pružio nam osjećaj kakav pruža poljubac prve simpatije koji zrakom putuje od njegove ruke do našeg lica prekoputa učionice u prvom razredu. Nevin san, a tako moćan. Kad kažeš ljudima da te usrećilo čokoladom umrljano lice malog djeteta kojeg su roditelji doveli na druženje, oni ti možda neće povjerovati, ali će obratiti pažnju na to. Iskren san, a tako snažan. Kad sam ispričala ljudima da sam plakala jer sam bila preplavljena emocijama večer nakon toga, možda mi nisu povjerovali. Ali sigurna sam da su zrncem svojih, makar onih najskrovitijih misli, poželjeli osjetiti isto to.
Ne radi se o ispravljanjima krivih Drina. Ma ne radi se čak ni o spašavanju svijeta. Činjenica je da neki ljudi konstantno pitaju koja je svrha ovoga, govore nam da se glupiramo i dangubimo time što organiziramo nekakva „utopijska okupljanja“. Meni je takvih ljudi žao. Žao mi ih je zato što gube nešto sasma dragocijeno, nečuveno lijepo i beskrajno neprocjenjivo, a to je osmijeh izazvan sitnicama. Pa neka smo u utopiji, ali zar to nije privilegija? Savršeno mjesto i mjesto koje ne postoji zaživi poput leptira svake godine na sat vremena u mom gradu. Nije li to nešto za čim svi u sebi potajice žudimo? Ne želimo li se svi ponekad vratiti u dane kad nas je najviše usrećivao taj jedan potpis u leksikonu ili zrakom poslan poljubac prve simpatije? Naravno da želimo, a tko god kaže suprotno davno je zamotan u gorčinu koja prži kožu.
U ovom našem kraju sloboda je još malo dijete koje puže i ne zna govoriti. Slaba je i nema definiran izraz lica. Slobodu ne mogu nacrtati. Ne mogu je ni opjevati. Sloboda se ne zove ničijim imenom, ne spava ni u čijem krevetu i ne korača pored nas. No ono što vidim svake godine na Španjolskom trgu jest sloboda i iako ne znam kako to znam, sigurna sam u to. Toliko osmijeha, žamora i dječjih i odraslih usklika mora biti sloboda. Ako još nije, sigurno bi to htjela postati kad odraste.
FB -> Ogledalo Duše