Dobrodošli!
Ovdje ne nastupaju žene sa bradom. Nećete vidjeti ni žonglere na trapezu. Ciganske čerge odavno lutaju nekim drugim prostranstvima. Ovo je zemlja u kojoj pod šarenom šatrom pjevaju lično predsjednici, dok im savjetnici, odbornici, političari i ostala svita udaraju tercu.
U ovoj zemlji se, kao i u svakom drugom kutku planete, zadesi požar. Samo što se ovdje gasi imaginarnim aparatima i molebanima za kišu. Za štete od požara i roditeljske kuće u kojima borave djeca oboljela od malignih bolesti izdvaja se minimum, a za potrebe vlastele maksimum. Logično, ako tebi treba malo, njima treba više. Prosta jednačina. A i roditeljske kuće su napravljene, šta bi narod još želio? Da neko drugi još i održava sve vidove sigurnih kuća? Zna li običan narod koliko još zgrada treba sagraditi, šoping molova pride, pa kako misle da se sve to postigne? Narod vazda nezasit, uvijek nešto zakera pa tek kada vidi da je nemoćan pred bagerima i šljunkom, nada se da bi barem mogla ostati kakva zelena površina viška. A ovdje viška nema, samo manjak. U proračunu, budžetu, socijalnom, penzionom, bolnici… Jedino nema manjka u kafama, tu prednjačimo. Koperfild treba da uči od nas. Kako se svaki dan pije kafa kada si nezaposlen. Kako da se zaradi u kladionici, a ne na radnom mjestu. Jer i u kladionicama vodimo. Većinu radnih mjesta i fabrika smo ugasili. Za razliku od požara. U školama, vrtićima, zdravstvenim ustanovama i onom zelenilu… prc, opet manjak. Da je u manjku zemlja koja je iznjedrila tolike heroje, davala odlične graditelje, poklonila nam očaravajuće prirodne ljepote… nasmijao bi se svako ko gleda stvari kroz normalan dvogled i živi u uređenom, civilizovanom društvu.
Ne idite ovom zemljom kroz neke dijelove gradova jer nećete naići na mostove preko rijeka, većina ih je u izgradnji još od poplava. Samo idite okolo, što više okolo, možda budete imali sreće pa nabasate na put za Njemačku, Švedsku, Sloveniju…. put u široki otvoreni svijet u koji odlaze čete mladih, školovanih, neškolovanih, starih, sa djecom, bez djece. Odlazi ih sve više, ostaje nas sve manje. Samo ovdje, u ovoj zemlji. Zemlji sa ogromnom stopom nezaposlenosti. Onda i treba ići, makar tamo radili „ponižavajuće“ poslove. Veće je poniženje ovdje biti pošten, častan i iskren, nego nosati tute po kakvim staračkim domovima. Školovati se, a ne raditi. Nizati pečate sa biroa za zapošljavanje, kao da je u pitanju nekadašnje skupljanje markica. Korisnici usluga Zavoda za zapošljavanje su neki novi filatelisti. A to je samo još jedna od “blagodeti” ove zemlje.
Zemlje u kojoj odeš po bebu u vrtić, a zatekneš je izujedanu. Ako nemaš bebu, imaš psa kojeg ni veterinar nije mogao savladati da ga vakciniše pa onda jednom taj pas preskoči ogradu i ne samo da izujeda 5, 6 ljudi nego neko od ujeda i podlegne. Jer ovdje možeš da držiš rasne pse bez adekvatne zaštite i odgovarajuće ograde. Možeš da gradiš bez dozvole. Čak i na nekadašnjem haremu, starom muslimanskom groblju, niče zgrada. Ovdje kupuješ školske knjige na kredit. I zimnicu. I drva. Odeš u bolnicu na liječenje, a lijekova nema. Radiš neprijavljen. Ili prijavljen na minimalcu. Trudnica može da dobije otkaz. Nemaš prava ni kao radnik, a kamoli čovjek. Na pragu pete decenije živiš sa roditeljima. I s nestrpljenjem čekaš da im kapne penzija.
Sedmogodišnju djecu vodiš u školu u smjenu koja počinje u 15:10h! Jer u školi nema kapaciteta ne samo za produženi boravak, nego i jednak raspored svih razreda djece tog uzrasta. Kupuješ na penzionerskim popustima fasunge koje ne prebacuju 20 KM. Gledaš kako političari kupuju luksuzne automobile dok ti stojiš u redu za hljeb i mlijeko, očiju ostavljenih na ponekoj voćki. Nekada su se ovdje kopale rupe za izgradnju pruga i puteva, a danas se kopa po kontejnerima. Danas, u kojem izađeš na ulicu i viđaš lica kojima se usta miču, najčešće u kakvoj raspravi, a nikog pored tog lica nema.
Službena putovanja, tepisi, pepeljare, ručkovi, vozila… ništa ne čeka i ne stoji. Sa tv ekrana i naslovnica novina gledaš i čitaš kako je sve u roku službe pa tako i nabavka skupocjenog vozila jer auto treba mijenjati na svakih pet godina. Oni poštuju propise i norme, a ti ne. Ti se kao nešto buniš. Nigdje manje zemlje, a većih bundžija. Bundžija u svojim ušuškanim svijetovima jer na svjetlost ne izlaze baš često. Ne mogu. Jer dok jedni mijenjaju službena vozila po propisu, oni ne mogu promijeniti frizuru, kvaran zub, pišljivu majicu. Sramota ih takve da izađu među svijet. Ali baš ih nešto sramota. Više zbog obraza nego one crne tačke na kecu. A napolju svega, samo svijeta sve manje. Zemlja kontrasta i krajnosti, nadasve čudna zemlja kažem vam. Više se ne puca ali se prepucava. Nevidljivi meci svaki dan šište nad našim glavama. Ali gdje je dobro „samo dok ne tuku“.
Ovdje na konkursu za posao, čistačica u Gradskoj upravi mora priložiti potvrde o nekažnjavanju i to je u redu, ipak se prijavljuje za rad u državnoj instituciji. Ali samo u ovakvoj „državi“ ona treba da priloži i dokument da je krivično ne goni haški sud za ratne zločine. Takođe, pored potrebne kvalifikacije, odnosno završene osnovne škole, treba dostaviti i uvjerenje o poznavanju rada na računaru, ali i dokument o položenom državnom ispitu?! Ako ga nije položila, ima šest mjeseci od početka rada da ga položi, inače ode s posla… poznavanje engleskog jezika nekim čudom nije navedeno. A neka žena već uveliko radi i čisti na tom radnom mjestu. Jer to može samo kod nas. I nije još malo pa nestalo, nije rasprodaja, ima toga još. Nećeš možda čistiti pločice gradske kuće, ali ovdje je sretan ko radi uopšte. Bilo šta, nebitno je da li je za to školovan ili sposoban. Ovdje je poželjno biti podoban. Pa nije vam ovo tamo neka Skandinavija, praška kaldrma, smijurija od onog bankarsko – poreskog raja Islanda. U ovoj zemlji imamo strane. Nismo mi kao neki zaostali dijelovi univerzuma da nam je zemlja podijeljena na istok, sjever, zapad, jug… to su trice učene u nekadašnjim pogrešnim knjigama. Mi imamo PRAVE podjele. Kažem vam da je ovo jedinstvena zemlja. U kojoj izumire toplo, ljudsko „Dobar dan“. Ali možete dobiti „Pomoz Bog“, „Faljen Isus“ ili „Merhaba“. Nije problem u takvim pozdravima nego o nametanju, isticanju, prepucavanju. Od bogatstva različitosti došli smo do teške osiromašenosti duhom. Ovdje možete razraditi biznis u vjerskoj industriji. Što je dobro, jer drugih vidova industrije odavno nema. A sve manje ima i vode. Jer građani glavnog grada ove zemlje (ili barem jednog od njih, zavisi kako ko posmatra stvari, a ionako je bitnije da ste podijeljeni nego okupani) svakodnevno se susreću sa redukcijom vode!
Jeste da nismo baš toliko posebni, i u zemljama koje nas okružuju vladaju nepravda, nepotizam, kriminal. Ali samo kod nas predsjednik ili pjeva pod šatrom ili je vlasnik državne bolnice, zavisi iz kojeg ugla zemlju posmatrate. Da, da mi imamo više predsjednika. A i potpredsjednika. Svega koliko hoćeš. I to vam je malo neobično kod nas. Znate, jedna je zemlja, a nije. U komadu, ali podijeljena. Ima još uvijek nebrojene prirodne ljepote, ali se isto tako neki prilazi netaknutoj prirodi betoniraju. Čekaš na red za specijalistički pregled u 2017-oj, a kažu da zoveš sredinom 2018-e jer tek tada bi možda moglo biti termina. Odvaja se za zdravstveno, socijalno, penziono. Ali djecu i dalje najviše liječimo sms porukama. I dobrom voljom pojedinaca. I odrasle isto. Nepoznati ljudi dobre volje skupljaju sve za tebe – od hrane preko lijekova do namještaja i krova nad glavom. A ti opet odeš da ovjeriš zdravstvnu knjižicu. Da uplatiš. Da odvojiš. Plaćaš redovno račune, a ne radiš ili nemaš primanja adekvatna za pristojan život. Čak i ručaš. Ne gladuju više djeca u Africi da te time plaše. Gladuju djeca oko tebe. Gladuješ i ti. Upadaš svaki dan u rupe na putevima, vrebaju te na ulici da platiš kaznu ako voziš bicikl biciklističkom stazom. Inspekcija se ne zanima krupnim kriminalcima i lopovima nego će uskoro obilaziti svadbe i proslave matura, u potrazi za neprofesionalnim fotografima i snimateljima.
Kupuješ na rate, kredite, teku. Frizer još i nekako, snaći ćeš se za to, ali zubar, oftalmolog, urolog… još su na čekanju. Teško je i na nadogradnju noktiju ili piling lica stići, kamoli na specijalistički pregled. Sve je na čekanju. Samo stižu računi, opomene, dijagnoze. Dani, istina, dolaze, ali nisu baš onakvi kakvi si mislio da će biti. Tako je to u ovoj čudnovatoj zemlji. Dok neki imaju polarne noći, a neki najduže sunčane intervale tokom godine, mi imamo mrak koji jedva tinjajući svijetli. Svjetlo koje se zamračilo. Ma svega još tu ima, da vam ne pričam, a znate sve dobro i sami. Najbolje to znamo mi mali, među onima koji sebe smatraju velikim. Ustvari najvećim. I ne znam da li mi se samo čini, ali mi kao da se smanjujemo, a oni sve više rastu. Ali tako je to u ovoj blesavoj zemlji. Onda valjda nije ni čudno ako je i narod (malo) poblesavio.
Dobrodošli! Cirkus na otvorenom radi 24/7. 365 dana u godini. Za sve uzraste.