Besmisleno šetajući po svjetskoj mreži,
vidjeh fotografije iz Sirije,
nepotpisane su i bez suvišnih riječi.
Jedna slika me zove,
da razmislim,
stanem na tren,
upitam se,
kako se zvao čovjek,
vlasnik cipela,
kako je živio,
i šta je osim cipela iza sebe ostavio.
Onda me zaboli sopstvena šutnja,
kifla koju jedem
smijeh bezazlen kojim se smijem,
kafa koju sam popio u bašti,
ne radeći ni loše ni dobro,
radeći ništa,
gledajući svoja posla.
Ima još jedna stvar što me boli.
ja sam jedna nula,
čovjek mali,
sve što trebam u životu imam,
osim jednu tricu,
malenu sitnicu,
ne mogu nikako naći tipku za brisanje jedne fotografije u glavi,
slika je već blijeda,
no ipak je u boji,
a na slici elegantna,
ženska,
bijela štikla,
napunjena svježom krvlju,
mjesto fotografisanja: Sarajevo, Put života,
fotoaparat: oči,
godina: hiljadudevetstodevedeset i treća.
Pa onda mislim,
sve i da mi je dato,
zašto da je brišem?
da te nije slike bilo,
ne bi možda ni mene bilo,
sve što imam danas dugujem prošlosti,
dobitku u ruletu,
na toj ulici,
u igri u kojoj su točak bile topovske cijevi,
krupijei – do zuba naoružane zvijeri.
Sirija danas,
ljudi tri godine igraju rulet,
samo točak sreće okreću neke nove zvijeri,
a rezultat je u dlaku isti,
mi dobijamo,
oni gube,
neki će ostaviti srušene domove,
uplakanu mater,
a neko samo par cipela i krvav trag,
no, ima tu još jedna bitna stvar,
nama osteje dug.
Budite sigurni da će svako od nas vratiti taj dug i isplatiti ga do zadnje banke,
a dugujemo samo jedno,
da se uspravimo,
pa glasno objasnimo,
prvo sebi,
pa našoj i njihovoj djeci,
šta smo to mi,
pobjednici,
činili,
dok su gubitnici urlali od boli.
… naročito treba objasniti ovo …
Kako je moguće da savršen dan može da pokvari
par crnih cipela “Made in Syria” i album slika u glavi?