Nisam ti se ja nikad pravio pametan, a bogami nisam nešto ni lijep. Bitno mi je samo da se ovih par napuklih klikera u glavi, i dalje vrti. Nije me strah, ni bolesti ni smrti, ali drhtim pri samoj pomisli na isparavanje momentuma koji su moje moždane vijuge dobile onog jutra kada sam i ja pozdravljen čudom zvanim život. Nisam ni jedan od onih religioznih tipova, niti sujevjernih. Putovao sam, i putujem trasama zdrave logike i razuma, na kojima se putarina ne plaća, kao negdje gdje dajete svako malo za novi krov, pa se vjerski poglavar odjednom kotrlja na četiri nova točka, ali to je već druga tema.
U mlađim danima, slušao bih starije bez prekidanja, i gledao da i ja upijem nešto od te mudrosti koju sa sobom donose godine i sijeda dlaka. Često sam znao i slatko se smijati na njihove komentare da što više znaju, to im se svijetla budućnost čini sve manje izvijesnom. Ovdje se i žar ugasio, a dim samo daje aromu, tješio sam se, priznajem. Pojedinac nikada nije masa, a svaku sliku valja gledati iz više uglova. Smatrao sam da, ako percepciju zakucate za jednu referentnu tačku, tim metkom ste ubili i objektivnost. U svom tom, takoreći, globalnom poimanju svoje okoline, jednom prilikom sam čak došao i do zaključka da smo uzalud utrošili vijekove i vijekove postojanja i poimanja svijeta tragajući za smislom života samo iz ugla jedne jedinke. Nije da sam imao na umu da osporavam nečija smisla, želje i snove, nego sam se potrudio da bar pomirišem neku istinu veću od svih, a utemeljenu na zakonima prirode i logike. Pa s tim na stolu, došao sam do zaključka da je valjda sasvim normalno da smisao života, jedne vrste, bude njeno očuvanje, prokreacija, akumulacija znanja kroz nove generacije. Sa znanjem, vremenom, nadam se da dolazi i humanost, te borba za očuvanje vrsta koje i same nisu sposobne za tako nešto. U tom momentu, osjetio sam neopisivo snažan vjetar iznutra koji je nosio strah sa sobom. Odjednom mi je bilo savršeno jasno, zašto promućurni stariji ljudi, akademici i intelektualci sa kojima sam, u sklopu svojih pohoda na mudrost, vodio razgovore, strahuju za budućnost.
I nakon svega, danas, gledajući proteste, bijedu, mržnju i bijes, uopšte nisam ohrabren. Živimo u svijetu gdje je svaka reakcija, rezultat akcije podložne ličnoj percepciji. A u svakoj toj akciji, milioni niti igraju nepovezano u smijeru maglovitog cilja. Ponadao sam se, da je narod u Bosni možda shvatio da podijeljenost i zadrtost ne vode tamo gdje svi želimo. Onog momenta kada su jednoćelijski organizmi odbacili individualne potrebe zarad stvaranja višećelijskih organizama, priroda nam je sama dala neoboriv dokaz da samo ujedinjeni možemo da prkosimo vremenu. Jer na kraju krajeva, svi smo mi pripadnici jedne iste vrste, za koju često sumnjam da je i intelektualno najnaprednija na današnjoj Zemlji. Sumnjam, a kako sam stariji u tom sam sve sigurniji, jer na mom putu logike, nije mi jasno, kako ljudi mogu da žive život nedostojan čovijeka, a da pri tome pljuju one koji se za tako nešto bore. Pitam se i kako neki ljudi imaju “obraza”, poštenja i srca, zgrtati silno bogatstvo i manipulisati u isto vrijeme masama nekim zastavama, himnom i “bogatom” istorijom? Kako imaju snage da iskrivljuju tuđe percepcije kako bi njihovim umovima zavladala mržnja? Kako to da svi samo hoće ono svoje, a ne vide da je to sve naše? Kako to? Zbog toga ja ne vidim svijetlo u daljini, i zbog toga sam sa godinama sve više ogorčen.