Kad je u moj kolektiv došao novi šef i počeo riktati neke ljude, mnogi su zanijemili. Zašto? Zato što, dok je njih nekoliko riktao, ove druge je favorizirao. Neki su dobili unapređenja. Neki su dobili povećanje plaće. Opet neki treći dobili su neke nove radne slobode koje nikad nisu imali. Tako su postali podrška šefu da jednog po jednog njihovog kolegu, i to sve obrazovane i dobre ljude tjera i otjera. A šef, kad je završio sa njima lijepo pređe na one ćutače. Zavede diktaturu.
To me je podsjetilo na ono što sam oduvijek znala. Na nepravdu se ne smije ćutati. Barem moramo staviti do znanja na čijoj smo strani.
Eto, ja sam se toga sjetila dok sam čitala prijetnju da će iz „Aluminija“ doći u Sarajevo pred Vladu.
A sjećate li se kad su iz „Aluminij“ d.d. Mostar poručivali da je to hrvatska tvornica i da Vlada F BiH tu nema šta da traži!? Jest da je to bilo poodavno dok je Aluminij „drmao“, al je bilo. I dobi Vlada RH 12 % vlasničkog udjela.
Sjećate li se kad su, takođe, poručivali da je to hrvatska tvornica i da Bošnjaci tu nema šta da traže?
I tu Bošnjaci nisu ništa ni našli.
I niko nikad od njih, mislim zaposlenih i onih koji su živjeli od „Aluminija“ nije rekao ništa u zaštitu bošnjačkih porodica koje su tu nekad radile i od „Aluminija“ živjele.
Sve se prihvatilo tako kako su zvanična politika, Uprava, i što je najtužnije u aluminijskoj priči, Sindikat rekli kao da je to univerzalna istina. Jer, onima oko „Aluminija“ tada je bilo dobro i za ostalo ih nije bilo briga. Nije ih bilo briga što je moj komšija Nijaz i mnogi drugi Nijazi diljem Hercegovine, ostavio godine radeći u tom istom „Aluminiju“, a poslije rata je ostao na livadi.
Ni na posao ni u penziju.
Naravno, tada zaposleni i u blagostanju neki Dragan, neki Mario, neki Mate smatrali su da to tako treba biti. Da je to ispravno.
E, vidite da nije. Na nepravdu se ne smije ćutati.
Jer sad su neki Dragan, neki Mario, neki Mate postali novi Nijazi, nove žrtve „Aluminija“. Došao red i na njih.
Bilo bi dobro kad bi zaposleni iz neke druge kompanije u Bosni i Hercegovini naučili iz sudbine radnika „Aluminija“. Ili da su ovi iz „Aluminija“ naučili iz sudbine radnika „Hidrogradnje“ koja je opljačkana pred očima onih koji sada sjede pred Vladom F BiH. Ili da su Hidrogradnjini naučili iz sudbine radnika iz Rafinerije Bosanski Brod. Svi su oni u jeku najveće pljačke primali najveće plaće. A znali su šta se radi. I ćuteći pristali na tu radnju. Ispade da su sudionici. Istina oni su dobili po 100 km veću plaću, a oni drugi su izvukli 100 miliona. Ali…
„Aluminiju“već odavno nije dobro. „Aluminij“ se grči od rana zadobivenih od istih onih koji nisu Bošnjacima dali ni pored „Aluminija“ proći.
I sad će, kažu, oko 1000 uposlenih doći pred Vladu u Sarajevo. A to znači da će barem u jednoj učici blokirati saobraćaj
U tom istom Aluminiju su se isplaćivale nagrade u desetinama hiljada i KM i eura upravi za „nemjerljiv doprinos“. „Aluminij“ desetine milijuna u „buli“, a direktori desetine hiljada KM nagrada. Zašto? Pa valjda zato što su ispunili zadatak i „Aluminij“ svukli u ravan. Obezbijedilo se ušešće od 12 % vlasničkog udjela Republici Hrvatskoj. Omogućilo se pojedinim visokim zvaničnicima iz reda hrvatskog naroda da skreću tokove rijeka i izvlače šta su stigli iz Aluminija. Prsili se najuspješnijom tvrtkom.
Pa eto vam je i sada kad ima 360 milijuna duga.
A vi uposleni lijepo i to najmanje vas 12 % Plenkoviću pod pendžere. Ne dolazite svi u Sarajevo. A mogli biste prvo svi svratiti do Čovića. Neka koka vrati što je pozobala.
I nisam zlurada. Možda zvučim kao da jesam, ali nisam. Samo i sebi i drugima pokušavam na primjeru „Aluminija“, „Hidrogradnje“, Rafinerije dočarati šta se desi kad se ćuti. Danas oni, sutra mi.