Moraš vjerovati u svoju priču inače nitko drugi neće. Šta misliš kako su vladari, kraljevi, predstavnici svih religija ovoga svijeta prodali svoju priču? Vjerovali su im ljudi a i oni sami su morali vjerovati u to što rade. Bilo to pogrešno ili loše moraš da vjeruješ u svoje ideale i u ono što pričaš inače ti nitko nikada neće vjerovati i nećeš uspjeti. Tako je govorio moj profesor na dramskoj sekciji u srednjoj školi dok smo spremali izvedbu Romea i Julije. Odabrana sam zbog svoje ljepote a ne zbog talenta u glumi to mi je odmah bilo jasno a i nitko drugi nije htio da bude Julija jer su smatrali da je ona patetičan lik, jadnica koja se ubila zbog ljubavi, nije im se sviđao Romeo jer je sigurno bio peder i tako dalje… I našla sam se u glavnoj ulozi epske ljubavne priče i kako sam išla u Prvu Gimnaziju ta predstava je bila ozbiljna od kostima do scenografije i cijele scene koju su radili od kartona, lažnog cvijeća, velikog oslikanog mjeseca sa mnogo papirnih žutih zvijezda koje su bile na lažnom nebu. Imala sam 17 godina tada i zbog veće ocjene se natjerala da sudjelujem u dramskoj sekciji, natjecanjima iz matematike i u ekološkom udruženju gdje sam slikala velike plakate sa zelenim lišćem i cvijećem koje treba spasiti od smeća i podizala sam svijest o tome kako je važno biti aktivan u životu, zauzeti se za nešto i nekoga, boriti se u ime prave stvari. Nisam to radila jer sam bila takva po svom karakteru već zbog toga da dobijem odlične ocjene, vrhunsko vladanje i kasnije logično upišem fakultet koji želim bez ikakvih problema. Osobno me zaista nije bilo briga šta će biti sa cvijećem i lišćem, kako će proći predstava i jesam li pogodila sve rezultate u matematici. Ipak me je bilo briga da budem odlična u tome što radim iako nemam strast vezano za to već ambiciju. To su dvije različite stvari. I zato me profesor na dramskoj sekciji toliko nervirao jer je htio iz mene da izvuče emociju vezano za Juliju, da budem Julija, da samu sebe uvjerim kako patim za Romeom. To je zvao metodična gluma. Kad nisi dovoljno dobar glumac onda se uvjeravaj da je istina ono što glumiš. Najteže je bilo sa scenama plakanja, već sam se bila umorila od jecanja, i glasa koji je imitirao patnju, počelo me sve živcirati kod jebene dramske sekcije i mog školskog kolege koji je stvarno bio gej, peder, gadilo mi se što ga moram poljubiti jer sam čula da puši nekim nogometašima u školskom WC-u, skoro da sam sve poslala dođavola kad je došla žena sa mojom haljinom da isprobam, bila je to prekrasna haljina, puder boje sa malenim svjetlucavim kristalima tako nježna kao krila leptira posuta kristalom. I tad me pozvao profesor na razgovor. Započeo je sa rečenicom ”Viktorija oboje znamo da nisi glumica ali možeš li ikako da pokušaš imitirati dovoljno dobro Juliju kad već ne možeš da se uživiš u ulogu tužne djevojke, ima li išta posebno tužno u tvom životu zbog čega plačeš kad se sjetiš toga” blijedo sam ga gledala i razmislila o tome na pamet mi je pala moja maca Cicka koju mi je poklonio djed za rođendan-Bila je tako meka, sive boje i smeđe zlatnih očiju sa divnim šarama i upravo je počela rasti, postajati prava velika maca kad je naišao pas lutalica i rastrgao je meni pred očima dok sam se igrala ispred obiteljske kuće u našoj ulici, kapija je bila otvorena, sjedila sam u pijesku i samo sam čula jedan oštar zvuk i ugledala kako je prljavo pseto ugrabilo i otreslo od zemlju dva puta i krv se razlila po zemlji a pas je pobjegao. Prvo sam osjetila šok, nedostatak zraka, svijet oko mene je dobio stakleni sjaj kao glazura na krofni i sve je pucalo kao staklo, vrištala sam i nisam vidjela od suza ništa cijeli dan, prvi, drugi i treći… Toga sam se sjetila i zaplakala pred profesorom a on je samo rekao ”Bravo to se traži”…
Kad se predstava završila dobili smo ovacije, publika je vrištala, izgledala sam predivno iako sam plakala to je dalo posebnu čar svemu tome, ljudi vole uplakane djevojke, princeze koje treba spasiti, vile koje treba osloboditi i jednostavno uz žensku ljepotu ide prirodno i njena dobrota, blaga narav, ranjivost, krhkost i osjećajnost koju samo žena može posjedovati i koja joj je potrebna da bi bila dobra majka, supruga i žena. Na kraju predstave prišao mi je jedan momak koji je bio mladi glumac i čestitao, izgledao je šarmantno, dopadljivo i u njemu sam vidjela svog budućeg momka i tako je bilo. Dok smo stajali na sceni promatrao me pažljivo, govorio tečno i bez neprimjerenih upadica, znala sam da je savršena scena na kojoj stojimo nezaboravno mjesto za upoznavanje, koliko djevojaka bude Julija kad upoznaje svog momka? U dugoj haljini koja svjetluca ispod lažnog Mjeseca, prekrasnog balkona i zidina sa lažnim bršljanom i cvijećem koje pada do zemlje i lažne trave…Bila sam predivna. Iako me pratio osjećaj kako je sve to lažno, prividno, kako gluma i stvarnost često budu pomiješani a da i ne znamo razliku. Posebno kad smo silazili sa scene i kad sam ugledala skele, garderobu, nered i kante za smeće iza crvene zavjese eto tako je tanka nit bila iza prizora mog balkona gdje sam bila Julija i predivnog Mjeseca sa zvijezdama i ovog smeća u pozadini bilo je nešto uznemirujuće u tome. Dženan me pozvao na piće poslije predstave, šetali smo gradom, pričao je o glumi i drami, vjerovao je da me zanima to sve jer sam glumila jednu jadnicu koja se ubila zbog ljubavi ali pustila sam ga da priča, ljudi vole da pričaju o sebi i namjerno sam ga pitala da mi priča još, još i još…Sve do laganog poljupca na kapiji moje kuće dokle me dopratio i sačekao da uđem u kuću.
U kući je sjedio moj otac kod upaljene lampe, na fotelji sa rakijom u jednoj ruci i sa daljinskim u drugoj izgledao je kao da spava, da drijema, da se nije ustao cijelo vrijeme. Nikad sa mnom nije imao nijedan ozbiljan razgovor, za moj odgoj je bila zadužena majka. On je čitav moj život bio jedan dobar otac, pomalo distanciran jer ima kćerku umjesto sina, moj mlađi brat je umro kad sam imala 4 godine od upale pluća i od toga se nisu nikad oporavili, ja sam bila slaba zamjena za njega i toga sam bila svjesna. Koliko god uradila, napravila, popravila i dokazala se u školi, sportu, diplomama sa tečajeva ovog ili onog…Nije to isto. Znala sam da neću nastaviti svoje prezime Radović. To je mogao samo moj mali brat ali njega je ubila upala pluća i ostala sam im ja. Viktorija. Moje ime je značilo ironično pobjedu. Nisam se smatrala pobjednicom u tom slučaju već gubitnicom. Krenula sam na sprat uz strme stepenice a onda je progovorio ”Sad si se hvatala sa muškarcem na mom pragu i nikad više, neću kurvu da držim u kući” sasjekle su me te riječi, sledila sam se. Okrenula sam se da nešto kažem, kako je to samo momak koji me dopratio i da je to samo poljubac a on je onda pokazao prstom da se gubim u sobu. Otišla sam. Bilo je važnije šta će ljudi reći nego šta ja imam da kažem. Očito. Uvijek je tako zar ne na Balkanu i inače u životima ljudi? Važnije je šta će ljudi reći nego šta imamo sami da kažemo a i kad kažemo opet moramo da znamo, čujemo i saznamo šta će ljudi reći o tome što smo rekli. U meni se stvorila neka gorčina ali kad sam legla u krevet sjetila sam se Dženana i kako mi je lijepo bilo s njim i sve je imalo neki smisao jedno vrijeme, nekoliko narednih godina zapravo jer je Dženan postao moj momak vrlo brzo. To je bilo logično, obitelji su nam se upoznale, nisam se svidjela njegovoj sestri ali nije ni ona meni. Bitno je da smo zajedno. Upisala sam Farmaciju i napunila 24 godine uz veliko slavlje i krasnu rozu tortu, vino, sok od kupine i neočekivanu prosidbu. Pristala sam.
U mojoj mahali je živio i Haris. Žestok momak. Bajker. Tetoviranih ruku, velikog lanca oko vrata od bijeloga zlata, sa moćnim sjajnim satom na snažnoj ruci i kožnim naruknicama, ćelave glave, nabildanih ruku i ogromnog motora koji je glasno jurio svaku noć pored moje kuće, taj zvuk je u meni budio maštu, nikad nisam sjela na motor, nisam bila u društvu takvih momaka jer bi ljudi rekli da sam kurva. Sve djevojke koje su bile s njima bile su kurve. Nebitno jesu li im to rodice, sestre, poznanice ili kolegice sa posla sve do jedna je bila loše društvo, pijanica, narkomanka i kurva. One su izgledale divlje, opasno ali znala sam da je to sastavni dio imidža, stila, svega što nosi jedno takvo društvo. I vjerovala sam kako su opasniji takozvani fini momci sa uglađenim držanjem i lijepe dobre djevojke bez ikakve vidljive i opipljive mane. U mojoj mahali je živio taj Haris o kojem sam godinama maštala ali nikad nisam razmijenila nijednu riječ s njim. Kad bi išla uz brdo natovarena kesama, torbom ili je bio led i kiša on je uvijek stao kad bi vozio auto i ponudio mi da me poveze i svaki put sam odbila. Šta će ljudi reći? Šta bi moj otac rekao da me vidi s Harisom, moj dečko, moja majka koja sve zna u mahali i koja ima kćer kojom se ponosi…Ne. Teglila sam kao magare uz brdo uvijek kad bi on prošao sa svojim crnim BMW-om i stao i uvijek ljubazno ponudio da me poveze ja sam odbijala uvijek uporno, časno, pošteno i sa nekim ponosom koji je dolazio ne znam otkud, kao da sam časna i prečista da bi dijelila auto sa jednim Harisom, opasnim momkom, žestokim likom na lošem glasu. Meni nije djelovao tako. Mene je Haris uzbuđivao, sanjala sam o tome da budem njegova djevojka i da se zbog mene uozbilji, promijeni i da u meni vidi ono što traži u svim tim ženama koje voza na motoru u ranu zoru meni ispod prozora. On je bio moja tajna želja. Nikad me nije uvrijedilo dobacivanje njegovih drugara ispred garaže gdje su polirali svoje motore, vježbali na spravama u garaži, velikim tegovima ili samo sjedili na zidu i pili pive i pušili joint. Jednom sam prolazila pored njihove garaže i promatrala sam Harisa kako leži i diže teške tegove dok mu drug drži i pomaže mu da ih vrati u ležište, vidio me kako gledam u njega, namignuo mi i pozvao me na da dođem da mu pomognem držati tegove, posramljeno sam okrenula glavu i nastavila dalje u grad, crvenilo me oblilo, željela sam ući u tu garažu i vidjeti dio tog svijeta. Da se na trenutak sklonim od odlaska u kazalište, na fine večere, na šetnje parkom, na obiteljske ručkove i druženja sa akademicima, profesorima i intelektualcima uz stalno iste teme i kritike na račun politike, društva, situacije u zemlji… Sa Harisom ne bi pričala o tome sigurna sam u to. Nema on takav sklop ličnosti. Sa Harisom bi se smijala, pila, pušila travu i pušila onda njemu kao kurva, kao neka od njegovih cura, bila bi besramna i tražila bi još i više od toga. Ali ljudi bi rekli kakva sam, ne bi imala momka, otac bi me se odrekao, mama stidjela, morala bi živjeti u sjeni ostalih djevojaka koje Haris jebe i dovodi u svoju garažu na motoru, bila bi dio tog svijeta i izgubila bi dio svijeta koji sada gradim. Okružena ljudima sa visokim obrazovanjem, gospodom i gospođama koje posjećuju dosadne izložbe i predstave gdje glumi moj zaručnik. U sebi sam ubila tu želju s godinama za Harisom i sličnim momcima, naučila sam živjeti po receptu, pravilu i zadatim društvenim normama ako želim biti netko i nešto moram se ponašati kao dama. Ipak sam dobila i posao u apoteci i radim u bijeloj kuti kao prava dama, ljudi me poznaju, imam krug ljudi koji se širi oko mene i tom svijetu Haris nikad neće pripadati a kad bi rizikovala da se upustim s njim u bilo kakav odnos taj rizik nije isplativ. Jedino ako bi imala garanciju da nikad nitko neće znati a to je nemoguće.
Odrasla sam kao i sve ostale djevojke. Izgubila sam brata to je istina ali još veća istina je da nisam znala tačno kako da se osjećam zbog toga jer sam bila mala, moja kuća je najveća u mahali sa divnim vrtom koji održava moj otac, moja majka je čitav život domaćica a otac šofer u gradskom saobraćaju, nikad mi ništa nije falilo ali nisam nešto posebno ni tražila, moje želje su bile vezane za odjeću, nove knjige i džeparac za izlazak a pošto nisam pila ni pušila nisam ni trošila posebno, lijepa sam kao mamina sestra. Imam njenu kosu, duga smeđa i blago valovita, svijetao ten i smeđe oči sa dugim trepavicama a obrve sam sredila tek iza 20-e godine i otada ih održavam, završila sam sa odličnim srednju školu a i fakultet i zaručena sam za momka koji je glumac, ne zarađuje redovno, dobar je prema meni, osrednji u krevetu ali ima kvalitete koji mnogi momci danas jednostavno nemaju. Ima nedostatke naravno ali ni ja nisam savršena. Voljela bi samo da je život na trenutak malo uzbudljiviji, voljela bi osjećaj slobode koji daje samo netko ili nešto van granica našeg dometa i mogućnosti kao dobitak na lotu ili zabranjeno voće poput Harisa. Voljela bi biti muškarac i isprobati mnogo djevojaka i onda se ”smiriti”… Voljela bi ali ja nisam muškarac. Nisam hrabra dovoljno za takav način života, u mene je usađeno duboko pitanje ”Šta će ljudi reći” ono je postalo dio mog karaktera i sudbine. Prevelika sam kukavica da se toga riješim i još gore ja sam konformista, volim osjećaj sigurnosti kao kad sjedim pored kamina u kojem gori vatra, promatram je, grije me, zanimljiva je ali nikad ne bi sebe bacila u nju da gorim zajedno s njom u toj strasti, dimu i plamenu. Ne. Iskrena sam prema sebi ako ništa. Vjerovala sam kako je život predvidljiv i kako se sve unaprijed zna pa tako i moja sudbina i uloga u vlastitom životu. A onda sam otišla na večeru sa prijateljicama da proslavimo što sam dobila posao i popila prvo ozbiljno piće votku i opustila sam se, naručila sam i drugo a potom i treće… Večera je završena i ugrijana pićem i tjesteninom koju sam pojela osjećala sam se laganom kao perce pozdravile smo se na izlazu iz restorana i odlučila sam da prošetam do kuće, moji su bili na selu kod stare bake i trebao je doći Dženan da gledamo neke stare filmove i vodimo ljubav. Javio se da je zaglavio sa kolegom u jednoj pivnici i da slobodno spavam ujutro se vidimo. Bila sam ravnodušna iskreno. Nakon nekoliko pića sam promijenila pogled na svijet, djelovao mi je lakši, ljepši i bolji. Imam posao, vjerena sam, lijepa i mlada sve je moguće za mene… Tad se pored mene stvorio Haris sa svojim novim motorom i pitao treba li mi prevoz do kuće? Ni danas ne znam zašto sam sjela konačno s njim na taj motor upravo te noći. Možda me piće ohrabrilo, možda sam sazrela dovoljno da se nosim sa tračevima mahale i drugih ljudi ili sam jednostavno znala da je to ono što sam čekala cijelo vrijeme. Zaslužila sam jednu noć bez brige i tereta, jednu malu vožnju gradom, jedan maleni komad torte koji sam gledala samo kao djevojčica u izlogu slastičarni. Sjela sam bez riječi a on je ponudio da me provoza kroz grad, pristala sam, pristala bi tad na sve koliko sam sretna bila i prije nego što će on naići dobila sam posao za stalno, imala divnu večeru i osjećala se ispunjeno. Kad je krenuo uhvatila me panika, pa onda ubrzo adrenalin, rekao je da se držim za njega, i jesam, miris njegove kožne jakne me tako uzbuđivao, osjećaj njegovog jakog tijela koje sam držala u strahu da ne padnemo, moje potpuno predavanje njemu na tom moćnom stroju koji je vibrirao između mojih nogu dok smo jurili gradom… Sve je bilo doživljaj koji sam čekala u svojoj mladosti, jedan mali zabranjeni zalogaj čokolade, glazura u koju nisam smjela da diram nikako i nikad ali konačno sam uhvatila priliku ne misleći da je on uhvatio mene. Svejedno mi je bilo.
Kad smo konačno došli ispred moje kuće, skinula sam kacigu, i on svoju, pružio mi je ruku iz šale da se upoznamo konačno, djelovao je tako snažno i ulijevao mi povjerenje i strah kao da sam s njim bila posebno zaštićena od svih loših momaka na svijetu a uz to sam strahovala jer je on sam loš momak. Svi su tako pričali o njemu. Meni nije ništa loše uradio. Tračevi o drogi, tučnjavama, pljačkama su za mene bili napuhani, dio imidža koji ide uz bajkere, navijače i žestoke momke. Pitao me može li popiti piće kod mene ipak je zaslužio poslije onolike vožnje, samo vode da se napije, pristala sam. Znala sam da nije do vode, da će me šarmirati, zavesti, jebati me. Uvela sam ga u kuću, pustila ga u svoj dom, u svoj život konačno i kako sam oduvijek htjela. Ponudila sam mu pivu i prihvatio je, pitao me smije li zapaliti rekla sam da može, skinuo je jaknu, njegove jake ruke su došle do punog izražaja, sjeo je raširenih noga kao pravi alfa mužjak, stavila sam mu pivu na stol, otvorio je upaljačem, zapalio i namignuo mi, pričali smo jako malo, površno, plitko i samo da uvedemo neki red u ono što slijedi… Brzo sam bila na koljenima kao kurva koju se kupi na ulici i plati za pušenje, uživala sam u tome, uživao je i on, rekao mi je da ga gledam u oči dok to radim i da moram gutati ako svrši i da ga ne vadim nikako iz usta dok ne kaže da je dosta, već su me usta zaboljela i grlo kad je naredio da se skinem i brzo ušao u mene, snažno i ritmično, osjećala sam se predobro, dovršeno i potpuno sve su moje fantazije ostvarene i konačno sam svršila kao nikad dosad a on je i dalje nastavljao svršio je u mene nedugo nakon mog orgazma, ležali smo na podu, otvorio je frižider i uzeo još jednu bocu pive i zapalio cigaru kad mu je zazvonio telefon, nije ni otvorio bocu stavio je na stol, s nekim je pričao, sa djevojkom shvatila sam. Ugasio je cigaru, ustao, brzo se obukao i stavio jaknu, ležala sam a onda ustala da ga poljubim gurnuo me rekao je da ne želi moj karmin na ustima već na svom kurcu. Nije mi više bilo zabavno ni seksi. Namignuo mi je i rekao da će me nazvati ovih dana, rekla sam da ne zove i da imam momka, nasmijao se i samo odgovorio ”Misliš na onog glumca pa nećeš ga imati više ako mi se ne javiš onda ću malo s njim popričati kakva si ti glumica al iz filmova za odrasle” namignuo mi je i zatvorio vrata…
U glavi mi je samo odzvanjala jedna rečenica ”šta će ljudi reći” ona se samo ponavljala kao neka pjesmica, odjednom se moj želudac stegnuo u bolni grč, skupila sam se na fotelji i počela panično njihati kao luđakinja sa tom rečenicom u glavi. Već sutra će žestoki momci o meni pričati masne priče u svojoj garaži, on će me nazvati kad god poželi, uništit će mi zaruke, vezu i ugled. Bit ću kurva kao i sve one druge žene koje je povalio, spržio, zguzio i obilježio kao svoje. Gotova sam. Vagina mi je bila stegnuta kao šaka u grču, u meni je bila njegova sperma kao dokaz moje nevjere, moje izgubljene časti, moje nečistoće. Dokaz da me je jebao jedan Haris iz mahale. I tada je stvarnost oko mene počela da se mijenja kao kad sam bila djevojčica, kad se preko svega stvorila staklena ledena glazura i najednom je pukla sa svih strana a krhotine su se razletile svuda po sobi, po meni, ispod mene, moja stvarnost je nestala zamijenila je jedna druga u koju sam odmah povjerovala. Silovao me je. Nemam vremena, to je moja istina, silovana sam, on me zaista silovao to će ljudi reći kad me vide. Ne postoji druga stvarnost ponavljala sam sebi kao nekad na dramskoj sekciji. Ustala sam i prevrnula svom snagom stakleni stol koji se razbio u milion komada zajedno sa bocom pive, pepeljarom i časopisima koje je moja mama čitala. Prevrnula sam malu komodu, razbila lampu, otvorila sve ladice širom i rasula po podu, u jednoj je bilo silikonsko uže koje sam odmah vezala oko članaka ruka i stezala do mjere kad su počele kapljice krvi da kapaju po tepihu, morala sam biti uvjerljiva a to je mala cijena za sve što će ljudi reći. Ljudi moraju reći da sam žrtva. Silovana sam. I jesam silovana. Silovana sam svaki put kad mi je dobacio neki od njegovih drugova, kad mi je rečeno da pazim s kim izlazim, da se ponašam lijepo, kulturno, da ne diram kolače sa stola kad sam u gostima, da budem fina, pametna da ljudi kažu kako sam lijepa i dobra. Djevojka iz snova. Djevojka iz komšiluka. Djevojka iz mahale. I sad moram biti djevojka koju je jedan kreten obezvrijedio, okaljao, uprljao i oštetio. Moj momak će biti plemenit ako ostane sa mnom silovanom a neće biti neki rogonja čija je djevojka kurva, moji jadni roditelji moraju biti pažljivi odsad sa mnom jer sam žrtva, žena, djevojka i kćerka koju nisu dovoljno pazili od trenutka kad im je sin umro. A Haris će dobiti što zaslužuje ali tek sam počela a vremena nemam. Nakon što sam nanijela povrede na rukama od užeta, prešla sam preko prostorije bosih noga dok mi se staklo urezivalo u stopala tad sam uzela jednu cigaretu koju je Haris upravo ugasio s poda i zapalila je pažljivo i nježno a onda zažmirila i ugasila je na unutrašnjoj strani bedara, suze su tekle same od sebe, njegova je cigareta ugašena na meni, međutim znam kako su detaljni naši policajci i naše pravosuđe kad su žrtve u pitanju za njih nema znakova prisile sve dok nema jasnih dokaza, sve je ovo dio žestokog seksa, mogla sam pristati na sve ovo, čitala sam dovoljno članaka o tome kako unakažene žene prođu kao kategorija ”lakših tjelesnih povreda” a počinioci su slobodni za 24 sata, suđenje se čeka godinama i nema pravde. Ne zanima me hoće li on čitav život ili jedan sat biti zatvoren zanima me samo šta će reći ljudi. Treba mi povreda inače će ljudi reći da sam sve izmislila, da sam opet ja kriva jer sam pristala da se provozam sa njim, da sam ga sama pozvala u kuću i pristala na sve to i sad izmišljam kao i svaka kurva kad nije po njenom, znam da će me policija pitati šta sam nosila te večeri i koliko sam popila, sve to znam i zato sam morala da budem zaista radikalna, kleknula sam na pod i podigla bocu pive koju nije ispio do kraja, nije je stigao ni otvoriti i tad sam dopustila sebi da otvorim malo vaginu, da njegova sperma i dalje bude u meni i gurnula sam svom snagom bocu u sebe sa naoštrenim zupcima od čepa i izvadila je iz sebe to je bio zadnji korak koji sam uradila bol me umalo onesvijestila… Ljudi će sad svašta reći.
I zaista su svašta ljudi pričali, danima, sedmicama pa i godinama kad se sve smirilo ostala je ta priča vezana za mene. Jadnica, paćenica, nesretnica…”Tako lijepa a vidi šta je snašlo, dobro je ikako normalna poslije svega, izgubila brata pa sad i ovo, svaka joj čast kako se drži sa svime, ugledaj se na nju, ona je borac, napatila se u životu ko nitko” Bila sam službeno silovana. Ginekološki pregled, mjesto zločina, moje stanje i na kraju svi ti dokazi protiv riječi jednog žestokog momka na lošem glasu. Kad su me dobri policajci, inspektori i advokati ispitivali ja sam stalno mislila na svoju mrtvu macu kako je razdire prljavi ker sa ulice, otresa od zemlju dok njeno meko, nježno krzno ne poprima crvenu boju, boji krvi, smrti, kraja. Stalno sam ponavljala sebi u glavi taj prizor i koristila tu scenu mrtve mace i bijesnog psa kao molitvu koja me vodila kroz sve to. Bila sam djevojčica u pijesku kad je taj prljavi pas ušao i zgrabio nešto moje, moju malu macu, ugrabio je prljavim zubima i zabio se u nju iz čistog nagona, hira i potrebe za nadmoći. Bila sam bespomoćna i sama mogao me zaklati da nije mama istrčala zbog mojih krikova. Ostavili su me samu. Nisam mislila na Harisa ni na fizičku bol. To je nebitno tada bilo, morala sam biti u svojoj stvarnosti silovane žene i svako odstupanje je značilo propast. Da sam imalo pomislila na Harisa i na to koliko mi je simpatičan, drag i seksualan bio svih tih godina bila bi slaba, malena, slomila bi se. U mojoj istini je on ovaj pas. Pseto sa ulice koje je ugrabilo nešto što mu ne pripada. Mora biti tako. Tako svijet funkcionira, sve ima svoje mjesto. Zar da zaista jedna djevojka moje klase pristane na seks sa nekim takvim. On me morao imati, nije navikao na NE od svojih curica i ženskih i postalo je nezgodno, nasilno, morao me imati. Zaista na jedan monstruozan način, iskorištena, ponižena i teško povrijeđena. Za ljude sam bila žrtva a on zločinac. To je jedino bilo na raspolaganju moguće. Nisam imala izbora. Previše sam opterećena mišljenjem drugih ljudi da bi sve pustila da prođe tek tako. Nije pošteno. Nije on loš momak to i danas mislim za njega dok je u zatvoru jer su tokom istrage našli svašta u njegovom jebalištu, muškoj jazbini, grešnoj garaži, zatvorili su je, rastjerali njegove drugove koji su ga se i odrekli na kraju jer to nitko ne radi jednoj djevojci, u zatvoru je na tri godine samo ali rekla sam da mi je dovoljan i jedan sat samo da bude onako kako ja želim u ovoj priči. Žene kroz čitav život moraju uraditi nevjerovatne stvari da bi došle do običnih svakodnevnih ljudskih užitaka. Moramo toliko toga da uradimo i nezamislivo da bi održale privid normalnog života bez osude i presude. Sjećam se prvih dana dok me moj vjerenik obilazio i gledao kao ranjenu djevicu, kao da sam oštećena i vrijedna divljenja što sam sa toliko snage i volje branila samu sebe i svoju čast, nikad me ne bi gledao tako da zna kako sam htjela samo jedan seks, jednu noć promjene, uzbuđenja koje mi on nije mogao pružiti, gledao bi me tada sa gađenjem a to ne bi mogla podnijeti. Ne bi mi oprostio jednu noć užitka ali velikodušno mi oprašta silovanje, nasilje i pakao koji sam prošla da ne bi bila kurva u očima i ustima ljudi i njega samoga. Moji roditelji su bili posramljeni zbog mene a opet nisam ja kriva zar ne? Morali su se nositi s tim kao junaci, kao borci i cijenili su me više kad su uvidjeli kako lako su me mogli izgubiti te noći. Poslije svega sam raskinula zaruke trebala mi je sloboda a njemu sam rekla kako se osjećam nepotpuna i oštećena on je to muški podnio i lakše nego da sam mu rekla istinu. Lijepa sam i mlada, nemam ožiljke i oporavila sam se potpuno, čak sam uživala u pažnji cijelo ovo vrijeme koju nisam dobila za cijeli svoj život nakon silovanja. Haris je bio moja prekretnica i dugujem mu toliko toga. Znam da misli na mene, da sam se izdvojila od svih tih djevojaka s njegovog motora, uspjela sam i u tome, posebna sam mu a i on meni. Uvjerena sam da ima za mene posebno mjesto u srcu. Možda me prezire, mrzi ili čak poštuje? Ne znam, to neću nikad saznati i nadam se da ga nikad neću vidjeti. Incident sa Harisom je nešto što ću nositi sa sobom cijeli život. Često stanem na prozor svoje sobe i gledam niz mahalu dok pijem kafu, nasmijem se ponekad sama sebi šta sam uradila samo da bi priče u tim malim kućicama bile po mojoj mjeri stvarnosti, po mojoj želji, po mom osobnom izboru. Odabrala sam biti silovana žena. Neću da budem emancipovana, jaka, snažna i moćna žena koja se jebe s kim hoće i koju nije briga šta drugi misle o njoj. Neću taj život. Hoću da me svi vole i da o meni pričaju najbolje i najljepše. Nisam odgojena tako da budem neka kurva koja živi kao raspuštenica, tata me davno upozorio i to sam ozbiljno i doslovno shvatila. Učinila sam sve da zamijenim mrtvog brata i da se moj otac ponosi sa mnom. Mora se ponositi jer sam borac, preživjela sam nešto što rijetko tko može, uzdigla sam se iznad svog groznog stanja i ipak opravdala svoje ime Viktorija. Divim se potajno ženama koje žive kako žele i ne brinu o tome šta će drugi reći ali ne bi to priznala nikad. Možda se i preselim iz grada, krenem nanovo negdje jer ne odgovara mi biti zauvijek samo silovana djevojka koja se odlično nosi sa svojom sudbinom. Godine prolaze i svjesna sam da sam obilježena u svom gradu kad su veze i muškarci u pitanju. Nekad me gledaju kao da ću se slomiti, pući, kao da sam zaista neka malena dobra vila koja ima krhka krila od svile posuta kristalima kao nekad moja haljina u kojoj sam glumila nešto što nisam. Nasmijem se i tome. Možda stvorim neku novu djevojku sa nekim novim momkom koji me čeka negdje tamo kao Romeo svoju Juliju. Samo oni su se ubili zbog toga što će ljudi reći i što su im sve izgovorili tokom njihovog života i o njihovoj vezi a ja želim drugačiji kraj za sebe. Iskreno vjerujem da sam to i zaslužila.