Svi mi smo uglavnom okruženi ljudima sličnim sebi, biramo za društvo osobe sličnih stavova i percepcije svakodnevnog života. Kampanja mi je, između ostalog, ukazala na neke za mene do sada nevjerovatne pojave; pojave koje su u prvi mah simpatične, ali mi svakako služe kao pokazatelj da analiziram svijest i (mikro) javnost.
Kampanju sam vodila srcem. Vidi se iz rezultata-broja glasova. Broja glasova koji ne mjerim foteljom, mandatom ili prolazom-brojem glasova kojeg mjerim isključivo ljudima koji mi vjeruju. Za mene je moj broj glasova veći od bilo kojeg broja glasova koje je osvojio neki odbornik moćnika. I zato mi je vrlo simpatično što je javnost čiju je svijest ponegdje dotaklo moje ime, slika ili glas od svega upamtila da sam za kampanju izdvojila 200 KM. Sva moja nastojanja da pokažem da neki ljudi budućnost grada gledaju drugim očima, sva moja nastojanja da u spornoj tv-emisiji ostanem dosljedna sebi, da ne vrijeđam, ne mrzim i da se prihvatim rješavanja konkretnih problema, za javnost je ostala sporedna stvar. Mislim da ipak nisam bila dovoljno precizna: prvi put sam u štampariji za materijale dala oko 95, a drugi put 65 KM. Ispraviće me radnici štamparije ako čitaju ovaj blog. Nakon toga komentarišem sa frizerkom da to nije 200 KM, a ona me podsjeća da bi sa svim feniranjima iznos porastao na upravo pomenutu cifru. E sad, prema reakcijama ljudi, najviše me zanima zašto ljudi smatraju da je sramno izdvojiti tako smiješan iznos za kampanju. Kao prvo, žena koja komentariše ovaj iznos kao sraman uopšte ne prima platu, jer ne radi. Da li je i onim ljudima koji ne rade razumno i čak poželjno da političari vozaju helikoptere i daju milione u kampanju, jer inače nisi pravi političar, služiš samo za podsmijeh? Bilo bi mi sasvim jasno da su reakcije ljudi bile takve, jer smatraju da neko ne govori istinu kad govori o malom iznosu. Međutim, suština problema je mnogo dublja. Političari troše naš novac, oni su pali s neba, njih je poslao svevišnji i oni su dužni da troše naše pare,a mi ćemo ostati podređeni i skandirati našim odabranim političarima. Imam čim da se bavim u narednom periodu: kako promijeniti svijest ljudi? Ili ću ubuduće ciljati na „javnost“, dizati kredite i trošiti novac da se „ne osramotim“, ili ću nastaviti da vodim internet kampanju, kampanju koja dopire do ljudi koji mi vjeruju i za koje bi bila sramota da je kandidat za kojeg su glasali izdvojio 10000 KM za kupovinu glasova, i to u vremenu u kojem gospođe koje mi zamjere na iznosu nemaju šta da jedu. Na moju veliku žalost-ni one, ni njihova djeca.
Zanimljiva stvar, ova politika. Otvara mnoga vrata i mnoga pitanja. Možda i ovo: kako osvojiti besplatne glasove?