U modrom polusnu moje zagrebačke zore propara mi nosnice miris djetinjstva.
Uskrs je.
Bude me mirisi smijeha iz mamine kuhinje. Otvaram oči, gledam išarane zidove moje sobe, gleda me Johnny Štulić onako ispod oka, s postera. Rade Šerbedžija boemski nakrivio šešir, a Ujevićevi stihovi iscrtani drečavo crvenom kredom po zidu maze me i bude moje oči lagano titrajući, oslikavajući jedno sretno djetinjstvo.
Za tren, svjesna važnosti dana iskačem iz kreveta. Jaja iscrtana najljepšim bojama. Bojama crvenog luka, trave koju smo skupljali danima, ciji odrazi su naslikani na šarenim pisanicama. Poljupci na obrazima.
Moje djetinjstvo miriše na poljupce. I smijeh. I vjeru.
Poljupci i smijeh su ostali dio mene.
Kod nas u Hercegovini, prštali su k'o petarde na novogodišnjoj noći.
I sada, ostao mi je taj tik, da drage ljude ščepam, zagrlim, poljubim, na opće čuđenje, upitnik iznad glave ljudi koji nisu navikli na zagrljaje. Onako malo ustuknu, kao da ću ih zaskočiti toljagom, udariti.
Vjera…
Vjera je zaspala negdje na putu. U autobusu koji klizi cestom Mostar-Zagreb.
Prisiljavala sam sebe, toliko puta, pokušavajući oživiti sreću u slikama. U nekim, meni stranim crkvama. S prijetećim glasom popa koji govori o paklu, kazni. Meni strana vjera. Navikla na vjeru u kojoj je ljubav glavni lik, polako sam odustajala.
Moja sjećanja su u slikama. Slike igara pored župnog ureda, slike fra Kamila kako nam govori o Bogu, o ljubavi, na vjeronauku, subotom. Pa bi s nama isao na travnjake oko crkve, pretvarajući se i sam u dijete, igrao skrivača. Lopta bi skakala do neba i natrag, smijeh se k'o zbor ptica u proljeće orio livadama oko mjesne crkve. Voljela sam ići na vjeronauk. Bio je izbor, ne moranje.
Fra Kamila više nema, utihnuo je smijeh oko mjesne crkve.
Vjeronauk se doselio u škole. Ocjenjuje se. Kako li je dobiti jedinicu iz vjere? Keca od Boga?
Ne znam.
Već odavno moja vjera je dobila novo lice. Umorno je.
Oživi ona. Samo je zaspala.
Ožive je ponekad večeri na Festivalu mladih u Međugorju, tamo iza crkve, gdje tisuće mladih, starih, svih boja kože, religija, leži u travi i pjeva. Gdje se vijori stotine zastava.
Oživim ona stara ja. Iza crkve. Na livadi. Žena. Dijete.
Oživi je i Papa Franjo. Zabljesne k'o sunce na vrelom hercegovačkom čelopeku.
Papa Franjo…
Papa Franjo – u Napulju, u četvrti u koju ni policija ne može ući.
Papa Franjo – pere noge uplakanim zatvorenicima. I ljubi ih.
Papa Franjo – ukida izgnanstvo razvedenih, stigmatiziranih.
Papa Franjo – u Sarajevu, u lipnju ove godine.
Papa Franjo-revolucionar katoličke crkve. Che Guevara vjere. Moje vjere.
Papa Franjo..Koji neodoljivo podsjeća na fra Kamila, omiljeni lik moga djetinjstva.
Na zidovima soba danasnjih klinaca nema iscrtanih stihova.
Na livadama oko župnih dvora izgubili se otisci dječje igre.
Vjera se ocjenjuje u dnevnike. Ako si naštrebao napamet dobrotu-petica. Ako nisi, kec k'o zec.
Uskrs je…
Bude se u ovu snenu zoru i nade.
S Papom Franjom.
Možda on oživi uspomene, smijeh i dječje otiske stopala.
Možda iscrta očuvane zidove skupih dječjih soba i na njima zaplešu stihovi, rukom oslikani.
Možda s njim uskrsne u ljudima poljubac i zagrljaj.
Možda s njim uskrsne i moja vjera.
Zaspala.
Negdje na cesti Mostar-Zagreb.