Devedesete, mračno doba naše istorije i ,ovako sa vremenske distance, ne baš tako mračno doba za odrastanje i upoznavanje života.
Ako pitate djecu iz devedesetih da li su gledali kiše meteora? O daa, gledali smo. Hiiljade svjetlećih metaka je osvjetljavalo besane noći, a onda su rafali prestali, stigao je mir.
U miru je svega falilo, ali za dječake željne života bilo je svega na pretek.
U početku nam je nedostajalo igračaka, al nekako i nismo kontali to.
Napravi sam, bio je moto našeg djetinjstva. Bilo da su to sanke i drveni pištolji, a bome ni pravog oružja koje su bivši ratnici krili od SFOR-a nije manjkalo znatiželjnim istraživačima.
A onda je krenula škola, 40 i kusur učenika u prvom odjeljenju, četiri učenika u klupi predviđenoj za dvoje i jurcanje za (tada skupim rekvizitom), fudbalskom loptom koja se krpila do iznemoglosti, a u njenom odsustvu bi se koristila limenka, plastična flaša i bilo šta što je bilo pogodno za šutiranje.
Champion torbe su došle kao neka donacija, ali su ih naši trgovci vješto pokupili i počeli da ih prodaju. Oh, kako su se za*ebali, te neuništive torbe idu sa koljena na koljeno i koriste se i danas.
U tim torbama su bile knjige koje su se, takođe, izlizale od prošlih generacija, a u njima raskoš znanja (koje je danas lako, za sekundu, pronaći na internetu).
Stilizovana biblija plavih korica prilagođena djeci. Udžbenici geografije sa slikama vulkana, kometa, vodopada i nepreglednih pustinja, koji su i danas nedosanjana želja.
Matematika nikako nije išla, to je valjda jedna od najvećih sličnosti tadašnjeg i današnjeg odrastanja.
Ono što nikako nije bilo isto bila je televizija. Na tadašnjoj SRT (Srpska radio-televizija), bila su manje-više 3,4 crtana filma.
Mumijevi, koji su išli prije dnevnika (u pola 8), bili su kultni crtani film. Tom Sojer je, u tim godinama, bio nepoznat, a stotine avantura Mumijevih su bili izazov za sve nas koji smo, nakon neke od mnogobrojnih epizoda, lutali šumama, tražeći potoke, pećine, zmajeve i druga čudesa.
Mnogo oskudniji je bio Supermen, tadašnja televizija je negdje nabavila samo jednu epizodu crtanog filma. Jedina scena vrijedna da ostane zauvijek zapamćena je ona kad Supermen porušenu zgradu diže i zabija je u zemlju da stoji ???
Cipelići su išli ujutro. Zbog njih se kasnilo u školu. A djeca devedesetih će zauvijek pamtiti te dvije epizode: Mile Čizmić spasilac i Čarlijev auto, koji je u rezervoaru imao četku za cipele.
Petarde još nisu zavladale, mahom iz razloga što se iz pravog oruža šenlučilo iz gotovo svakog povoda.
One raznobojne i "PEZ" bombone bile su vrhunac užitka, Sinalco sokovi su bili sponzori najboljih kosarkaša tog doba, SR Jugoslavije, i svi smo ih obozavali (i jedno i drugo).
U fudbalu nam je Mijatović nanio životne traume, a sličice koje će nešto kasnije (na Ronaldovom SP 2002. godine) postati epidemija, devedesetih su ušle među klince, a tada je zaživjelo i čuveno "peljanje" koje uspješno koriste i dječaci novog milenijuma.
Ko je imao školskog druga čiji otac je radio na trafici bio je bogat. Stripovi i Politikin zabavnik su bili skupi, ne i za brzo prelistavanje, tokom čekanja autobusa.
Učitelji i učiteljice, mnogo stroži, ali i mnogo bogatiji znanjem od današnjih. Znali su da prenesu znanje, nauče kako se snalaziti u prirodi, koristiti kompas, pravilno pisati i čitati (ne i matematiku).
Neki su valjda imali i kompjutere, ali je to bio skup sport za nas sa žutom iskaznicom na kojoj je pisalo "Izbjeglička legitimacija".
Ono što sigurno nije dobar dio naše mladosti je naslijeđeni strah, od rata, smrti, NATO bombi ili, gore pomenutih, svjetlećih metaka.
Ljudi su se polako otopili od ratnog straha. Bilo je mnogo više smijeha, ali i suza uz hiljade epizoda Kasandre.
Ta serija se porodično gledala, njeni akteri voljeli, mzili, kleli i obožavali. Tokom serija i filmova krišom bi virili na mnogobrojne " ljubavne" scene, a u zemlju bi propadali kada bi zaboravili da se "napravimo mrtvi" prije nego Pavle Vujisić izgovori "i tata bi sine" u Ko to tamo peva".
The Tribe, ili jednostavno Kućni pacovi, kako smo ih zvali su uz Rendžere bili vrhunac akcijskog spektakla, a mnogo suza je proliveno kada bi, zbog snijega, vjetra, kabla… " riblja kost" izgubila signal.
Ipak, beskrajne igre, krađa voća, prve logorske vatre, prva poklon lopta, skupi laseri sa bezobraznim nastavkom figure ženskog tijela, pištolji na metkiće i školski časopisi počeli su polako da zaokružuju djetinjstvo djece iz devedesetih koja će zauvijek ostati na školskim albumima na kojima su prve simpatije sa kikicama i dječaci u plavim dresovima i ludim frizurama.
Lj. B.