Trebalo mi je skoro mjesec dana da napišem novi post na blogu. Vjerovatno zato što svakom radu (ne koristim termin obavezi, jer ono što volite, ne poredite sa obavezama), prilazim sa odgovornošću. Uvijek postoji onaj trenutak kada se pitate kako će to drugi prihvatiti, na koji ce način vaši potezi u određenoj situaciji uticati na druge ljude. Međutim jutros sam čitajući novine, postavila sebi pitanje, kad ćemo napokon dočekati političku odgovornost. Kada se u okviru narodnjačkog bloka stranaka postavio temelj budućeg načina funkcionisanja vlada, te formiranja koalicija, bila sam jako optimistična. Narodnjačke stranke su i pobjedile na izborima 2014. godine. Pokrenuli su se razgovori na nekim novim osnovama. Ovaj put sa fokusom na običnog čovjeka, onog koji nema vremena da čeka 10, 12 niti 14 mjeseci na formiranje vlasti, jer u međuvremenu nema gdje da zaradi novac kako bi preživio narednih mjesec dana. Naravno, naše društvo ne bi bilo to što jeste da nemamo posebne i “iznenadne” situacije. Novi pristup EU za BiH zasniva se na ekonomskim i socijalnim reformama, a od nas se (da li zbog manjka kredibiliteta naših političara ili nečeg drugog) traži obavezivanje formalnom izjavom da ćemo to zaista i učiniti. Dok sam tako u nekom posebnom optimizmu očekivala drugačiji odnos, jedan od partnera u budućoj vlasti nakon svih dogovora, izlazi iz priče. Podsjetilo me na “Ponornicu” Skendera Kulenovića, – “Eto ih tamo, neka rade šta hoće”. Odgovornost, odgovornost i odgovornost. Dok jedna strana pokušava da napravi pomak, druga uredno blokira. To ponašanje “eto ih tamo…”; “nije do nas”, dovelo je do toga da je BiH u preuzimanju obaveza teško shvatati ozbiljno. Oduvijek sam mislila da u poslu nisu poželjne emocije, po defaultu pravnik, sud i emocije, ne idu zajedno. Važno je biti objektivan, doći do realnog i koliko-toliko pravednog ishoda. Međutim, kad pogledam odnos politike prema običnom čovjeku, mislim da bi bilo sjajno kad bi naši političari imali više strasti u svom poslu, možda bi se i sjetili da se nisu rodili na funkciji, nego ih je neko birao na istu.